Ovaj rad donosi socio-kulturološko teorijsku perspektivu istraživanja ironije kao diskurzivne strategije suvremenog mnoštva. Podijeljen je na dvije okvirne cjeline radi lakšeg praćenja i detaljnijeg utvrđivanja društvenih, kulturoloških, filozofskih i psihoanalitičkih značenja koje ironija predstavlja za današnje društvo. U tom kontekstu uspostavlja, prije same analize, historijski presjek najznačajnijih interpretatora prakse ironiziranja iz polja humanističkih disciplina, kao i objašnjenje zbog čega se ironija opisuje kao diskurzivna strategija. Ti teorijski uvidi imaju značajnih implikacija u postavljanju daljnje elaboracije svojevrsnog trostrukog odnosa između strukturalnih karakteristika jezično-kognitivne sposobnosti ironiziranja, filozofskih i psihoanalitičkih razmišljanja o toj sposobnosti, te širihsocio-kulturoloških aspekata njenog kontekstualnog uokvirenja. Prva okvirna cjelina, makro je teorijska razina proučavanja diskurzivne strategije ironije, te eksplicira neka ključna obilježja suvremenog mnoštva, vladajućeg postfordističkog kapitalizma i dominantne ideologije neoliberalizma i postmodernog relativizma. U odnosu na te postavljene ekonomske, društvene, kulturne i političke suvremene procese, kao šire kontekstualne uvjete;sljedeća cjelina rada predstavlja mikro teorijsku perspektivu emotivne situacije mnoštva i njegovih subjekata koji upotrebljavaju ironiju na najrazličitijim mjestima iskustva. Međutim,treba napomenuti, kako je, u okvirima socio-kulturološkog istraživanja, nemoguće obuhvatiti iopisati apsolutno sve subjekte mnoštva, pa tako niti one čija je prevladavajuća izražajna fromaneki oblik ironije. Zbog toga, rad deducira i nominalizira dva subjekta cinični i ironijski subjekt. Njihova analiza uspostavljena je u odnosu na neke temeljne ideje iz psihoanalitičkogi socio-kulturološkog teorijskog okvira.