Sažetak | Ovaj rad bavi se utjecajem pismenosti i usmenosti u zapadnoj kulturi, te odnosom usmenosti i pismenosti. Kroz nekoliko aspekata i teorijskih perspektiva u radu se propituju definicije pojmova usmenosti i pismenosti, kao i implikacije istih u širem kontekstu akademskog diskurza. Prva točka analize jest pismenost kao sveobuhvatan pojam, kroz koji se uspostavlja diskurz o usmenosti. Druga točka analize jest razlikovanje usmenosti i pismenosti, te njihov suodnos, posebno u razdoblju implementacije alfabetskog pisma, za što nam antička grčka služi kao paradigmatski primjer. Također, ključne su i srednjovjekovne prakse čitanja i pisanja, kao i renesansno doba u kojem dolazi do demokratizacije pismenosti. Treća točka
analize bavi se odnosom usmenosti i pismenosti u književno-umjetničkoj tradiciji kroz usporedbu zapleta u epu, usmenoj formi i zapleta u romanu, pismenoj formi. Pritom se bavimo konceptima jastva i kolektiva. Zatim slijedi jedna digresija u radu, primarno usredotočena na rad Michela Foucaulta, a koja nas upućuje na nemogućnost izlaska iz vlastite paradigme, kao i na tekst odnosno pismo koje je partikularni oblik jezika. Iduča točka analize jest status pisma u zapadnoj metafizici, u čijem je fokusu nekoliko autora – Jacques Derrida, Jean-Jacques Rousseau; te antropologija 19. Stoljeća. Derrida osvjetljava problematiku percepcije glasa kao prirodnog, u okviru prividne transcendentalnosti glasa, te dekonstruira
binarnu opoziciju usmeno-pismeno. Dok nam Rousseau služi kao paradigmatski primjer fonocentrističkog ideala koji vlada zapadnom kulturom. Naposlijetku je tu antropologija 19. Stoljeća – njena metodologija i način interpretacije bili su od instrumentalne važnosti u formiranju okulocentrističke vizije znanja kao i samih konceptualizacija pojmova usmeno i
pismeno. |