Turbulentne promjene u vremenu industrijalizacije i uzdizanja građanske klase 19. stoljeća omogućile su putovanja i onima koji nisu bili pripadnici aristokratskih obitelji. Uz to, razvoj prometa olakšao je protočnost ljudi i robe, pa dolazi do razvoja turizma. Posljedica toga bio je ubrzan rast i razvoj gradova. Za Hrvatsko primorje u tom je pogledu od velikog značaja dovršetak izgradnje željezničke pruge Budimpešta – Rijeka, čime je hrvatska obala, posebice nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe postala glavno kupališno i lječilišno odredište austrijskih i mađarskih posjetitelja. Crikvenica, grad čije začetke urbanizacije pratimo od razdoblja Rimskog Carstva, kao i ostatak obale od Rijeke do Karlobaga, nalazila se tada pod mađarskom upravom. U razdoblju između 1868. i 1914. Crikvenica se, zbog pogodnog podneblja, prirodnih pogodnosti, a posredstvom domaćih i stranih investicija, razvila u jedno od najposjećenijih i najrazvijenijih morskih kupališta i klimatskih lječilišta onoga vremena. Na novonastale zahtjeve, uslijed velikog i naglog priljeva mnogobrojnih gostiju u grad, reagiralo se uvođenjem suvremene infrastrukturne mreže, prometnica te unaprjeđenjem sadržaja u vidu opsežnih arhitektonskih i urbanističkih pothvata. Utjecalo je to na cjelokupnu ekonomsku, društvenu, kulturnu i gospodarsku sliku Crikvenice i od ribarskog i poljoprivrednog mjestašca pretvorilo ju u mondeno turističko središte. Od važnijih arhitektonskih i urbanističkih projekata valja izdvojiti proširenje luke, uvođenje vodovoda, podizanje kupališta „Hrvatske/ Mađarske Banje“ te izgradnju hotela Therapia i Miramare, koji su se isticali ne samo monumentalnošću i stilom, već i funkcionalnošću te suvremenom opremom.