Termin postmoderno upotrebljava se, u širem smislu, za označavanje epohe druge polovice 20. stoljeća, a u užem smislu za označavanje nekih aspekata mišljenja i stvaranja te epohe. Postmoderna kao epoha koja unutar sebe ima širok spektar mišljenja i svojevrstan nazor na svijet, ostavlja po strani pitanja ljudske egzistencije kao sfere individualizacije. Može se reći da je postmoderna uvelike utjecala na stanje i razvoj suvremene religioznosti. Među znanstvenicima nema točnog suglasja o prelasku moderne u postmodernu. Procesi koji su se odvijali u moderni znatno su utjecali na dolazak postmoderne. Napredovanje društva u tehnološkom i znanstvenom smislu dovelo je do pojave sekularizacije odnosno do slabljenja utjecaja religije na modernog čovjeka. Proces sekularizacije je, nakon slabljenja religije, zahvatio politiku i društvo što je rezultiralo sve slabijim utjecajem religije na društveni život i upravljanje. U ovakvoj transformaciji društva ulogu božanstva preuzeli su svjetovni mitovi i sakralni uzori trgovine i trgovanja, dok se na mjestu svećenika i političara pojavio čovjek bogataš. U doba različitih ideoloških struja i novih religijskih pokreta javlja se apsolutiziranje onoga što nije apsolutno, a kardinal Ratzinger takvu pojavu naziva diktaturom relativizma, koji ne prepoznaje ništa kao definitivno i ne prepoznaje nikakav cilj osim ega i vlastitih želja.1 U prvom planu je osobna sreća, a individualizam postaje sebičan i okrenut isključivo samome sebi. Također ga mediji, marketing i tržište stalno mame i zavaraju, premda mu se opet često vraća kao u utočište prividne vlastite slobode. Neki, pak misle da hedonizam i narcizam nužno proizlaze iz potrošačkog individualizma, dok drugi ističu pozitivnu stranu osobne slobode i neovisnosti. Maksimalizacija masovne proizvodnje navodi potrošačko društvo da zadovoljenje svojih potreba i želja pronađe u kupnji i prolaznim zadovoljstvima. Neka od glavnih obilježja današnjice su upravo potrošačko društvo i konzumerizam.