Filozofija kao univerzalna znanost koja proučava sveukupnu stvarnost ima, među ostalim, zadatak pružiti čovjeku svjetonazor na osnovu kojeg će upravljati svojim djelovanjem i ostvarivati životni smisao. S obzirom na to da često prevladava mišljenje kako je filozofija samo skupina različitih stavova koji nemaju svoje realno uporište u stvarnosti, u radu se želi prikazati objektivna utemeljenost istine, poglavito s obzirom na religiju i moral. Ako se pretpostavi kako je moralno oblikovanje čovjekove osobe osnovica društveno-kulturnog razvoja, slijedi zadatak istražiti na čemu se temelji moralno djelovanje. Može li čovjek biti moralno dobar bez religijskog uvjerenja? Što za čovjekov život predstavlja vjera u nešto više od njega samog? Čovjek, tražeći svoj položaj u svijetu, neminovno se susreće s ovim pitanjima te prije ili kasnije uviđa kako mu za ostvarenje životnog smisla nije dovoljna spoznaja stvarnosti (istine), naročito u smislu koji zagovaraju prirodne znanosti. Zimmermann stoga ističe čovjekov akt vrednovanja stvarnosti u kojem se događa usporedba različitih duhovnih vrednota (istine, ljepote, dobrote) naspram jedne najviše vrednote koja se shvaća kao osobno biće – Bog. To najviše dobro u religiji dobiva uzvišenu vrijednost koja čovjeka motivira za njegovo ostvarenje. Shvati li se oživotvorba najviše vrijednosti kao moralno usavršenje ličnosti, religija dobiva ulogu usmjeravanja čovjeka k ostvarenju životnog smisla.