Ilirizam je bio politički pokret koji je, osim političkoga, imao i književnonormativni program iz kojega je razvijena zagrebačka filološka škola. Najznamenitiji su jezikoslovci zagrebačke filološke škole Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkalčević i Bogoslav Šulek. Oni su se zalagali za podjelu imenica prema nastavku u genitivu jednine, morfonološki pravopis, završno h u genitivu množine te nesinkretizirane nastavke u dativu, lokativu i instrumentalu množine. U povijesti hrvatske kulture Šulek se smatra najboljim i najutjecajnijim publicistom svoga vremena te prvim hrvatskim profesionalnim novinarom. Bio je urednik Gajeve Danice i Novina dalmatinsko-horvatsko-slavonskih, zatim Branislava, Slavenskog juga, Pozora i Gospdarskog lista, a vrlo vjerojatno i Jugoslavenskih novina. U knjiženom prilogu časopisa Neven, dokazao je, suprotno i svojoj vlastitoj ranijoj praksi i članku iz 1846., da slovo r treba priznati kao samoglasnik i da pred njim ne treba pisati ni a, ni è. Do kraja života Šulek je bio ahavac, tj. pobornik pisanja -ah u genitivu množine. Dio suvremenih jezikoslovaca kritizirali su Šuleka zbog pretjeranog jezičnog purizma, izbacivanjem svih tuđica, kovanja nepotrebnih novotvorina, stvaranja umjetnog i nategnutog jezika itd. Najpoznatije rasprave su mu: Bratjo Dalmatini!, Zašto izostavljamo e pred r-om u riečih krv itd?, Srbi i Hrvati i Obrana ahavaca.