Industrijsku baštinu Republike Hrvatske potrebno je mapirati, historizirati i zaštititi, te u idealnome slučaju kroz daljnji razvoj događanja revitalizirati. Započeti valja eliminacijom negativnih konotacija u diskursu o socijalističkoj, odnosno poslijeratnoj gradnji, koja je bila i ostaje od velikog značaja za cijelu zajednicu. Građevine koje su, iako ni u vrijeme izgradnje nije manjkalo kritičara, za tadašnje generacije značile napredak, stabilan izvor prihoda i zajedništvo, danas su, u problematičnoj eri privatizacije, ili u potpunosti zanemarene i porušene, ili na samom rubu propadanja. Rad donosi pregled triju različitih vinarija splitskog arhitekta Stanka Fabrisa, nastalih krajem pedesetih, odnosno početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Vinarije u Splitu, Starom Gradu na Hvaru i Drnišu tri su primjera industrijske baštine u različitim stanjima propadanja, iako su dvije, one u Splitu i Starom Gradu, stavljene pod preventivnu zaštitu. No, unatoč formalnoj zaštiti, jasno je da ova zdanja nisu u ništa manjoj opasnosti, a u starogradskom slučaju isto vrijedi i za UNESCO-m zaštićeno Starogradsko polje, uz koje se vinarija nalazi. Drniška vinarija, za razliku od ostale dvije, napuštene 2011. i 2015. godine, još uvijek radi, ali u njenoj su unutrašnjosti vidljiva brojna oštećenja koja upućuju na neizbježnu istu sudbinu. Završni rad nastoji donošenjem postojećeg stanja Fabrisovih vinarija i iznošenjem nekih od prijedloga očuvanja i revitalizacije istih doprinijeti proceduri u kojoj povjesničari umjetnosti, pa i umjetnici sa svojim intervencijama, mogu kroz podizanje javne svijesti učiniti neopisivo mnogo za hrvatsku industrijsku baštinu.