Franjo Tuđman koji je bio prvi predsjednik Republike Hrvatske, bio je i povjesničar i upravo kao takav je opisan i prikazan u ovom radu. Svoj povijesni rad započeo je dok je bio aktivan u Armiji i tada nastaju njegova djela: Rat protiv rata (1957.), Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960.), a tada je bio i u uredništvu Vojne Enciklopedije. Nakon što je raskrstio s JNA i Beogradom, 1961. godine odlazi s obitelji u Zagreb i postaje ravnateljem Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Dok je vodio Institut obranio je doktorsku disertaciju 1965. godine ''Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.''. Slom njegove karijere i ugleda započeo je njegovim sudjelovanjem na Primjedbama na Pregled historije SKJ kada je označen kao nacionalist. Kada se uhvatio u koštac i počeo istraživati brojke žrtava Jasenovca bio je definitivno označen kao nekvalificiran istražitelj i znanstvenik, kao neprikladan profesor na fakultetu, kao nepoželjan u Partiji, kao neprijatelj države. Iako je započeo njegov progon, nije posustao i nastavio se svojim misaonim radom boriti za ono u što je vjerovao. Tijekom 70-ih i 80-ih godina prije nego je postao državnik napisao je nekoliko djela: Velike ideje i mali narodi (1969.), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1970.), Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.). Iz vremena njegovog disidentskog razdoblja valja istaknuti i njegov zatvorski dnevnik Petrinjska 18 koji je objavljen nakon njegove smrti. Nakon što je ušao u politiku i osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, pa pobijedio na izborima i postao predsjednikom, potom bio vrhovni zapovjednik pobjedničke vojske u Domovinskom ratu, Tuđman je i dalje vodio brigu o povijesti i povjesnoj misli, kao državnik napisao je: S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995.), Usudbene povjestice (1995.), Povijesna sudba naroda (1996.).