Queer teorija bavi se teorijskim prikazivanjem i interpretiranjem specifičnih rodnih identiteta kao ravnopravnih onim konvencionalnima. Suprotstavlja heteroseksualnost i homoseksualnosti, ali također uvrštava i ostala seksualna opredjeljenja kao što su biseksualnost, panseksualnost i transseksualnost. Ta inkluzivnost jasna je i u činjenici da pojam queer u današnje vrijeme sam po sebi određuje seksualno opredjeljenje koje u svojoj naravi nema jasno određene granice. Cilj ovog rada jest prikazati suženi odabir teoretičara i umjetnika koji su predstavnici queer teorije. Queer teoretičari izrazito su važni za pripadnike LGBTQ+ zajednice, kako prije tako i danas pa će tako prvi dio rada obuhvatiti razmišljanja četiri različita teoretičara i teoretičarki: Judith Butler, Michel Foucaulta, Diane Fuss i Jonathana Katza. U drugom dijelu rada biti će predstavljeni sami umjetnici podijeljeni u grane umjetnosti u kojima djeluju. Jako je bitno napomenuti problematiku AIDS-a koja je iznimno utjecala na rad pojedinih stvaralaca kao što je na primjer David Wojnarowicz. Umjetnici poput Francisa Bacona i Davida Hockneyja uvršteni su u ovaj pregled zbog hrabrog prikazivanja homoseksualnog odnosa koji za to vrijeme (1950-te) nije bio karakterističan ni poželjan. Claude Cahun istaknuti je predstavnik takozvane gender-fluidne umjetnosti jer se nikada nije svrstavao u određeni rod ili spol i to jasno prikazuje u svojim djelima. Catherine Opie je umjetnica istaknuta u radu zbog svojih zapanjujućih i pomalo surovih autoportreta koji portretiraju njezinu realnost njezinog postojanja kao lezbijka. Rad je osmišljen tako da prikaže skladan presjek nekih od teoretičara i autora koji su utjecali na nastajanje i sam razvoj queer teorije.