| Sažetak | Rad, utemeljen na imagološko-kulturalnom pristupu, obuhvaća problematiku hrvatskotalijanskih
odnosa u razdoblju od ilirskoga do modernističkog pokreta (1835.-1903.) sadržanu
u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze)
i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna
periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih
intelektualnih krugova. Razrađuje, analizom tekstova, odnos triju faktora uključenih u
časopisnu komunikaciju. To su: talijanska kultura u različitim aspektima i preko različitih
reprezentanata, hrvatski intelektualni krugovi koji su bili koncentrirani oko časopisa te hrvatska
čitateljska publika. On se, dakle, bavi karakterom i implikacijama interkulturnog kontakta
unutar za 19. stoljeće još relativno mladoga tiskanog medija, a i političkim razvitkom hrvatskih
zemalja u 19.stoljeću. Analizirani su prilozi objavljeni u hrvatskoj književnoj periodici te
uspoređeni s kanonskim djelima istog razdoblja u Italiji, iščitavajući simultanost, aniticipaciju
ili retrogradnost zbivanja u domaćoj književnosti spram talijanske, te upozoravajući na
nadnacionalne, interkulturalne odrednice koje se razotkrivaju iščitavanjem.
Pozornost je usmjerena na tekstove talijanskih autora u hrvatskoj književnoj periodici te na
tekstove o različitim talijanskim temama, a kroz to na medijsko-recepcijske aspekte novije
hrvatske književnosti uspoređene s talijanskom.
Problematizirano je mišljenje o književnim časopisima kao glavnom sredstvu izgradnje
nacionalnog identiteta i jedinstvene nacionalne kulture, jezika i književnosti s obzirom na
kolonijalno viđenje kulture u Hrvatskoj (osobito u Dalmaciji) u talijanskoj onodobnoj kulturi
(npr. kroz „morlakistički“ orijentalizam), sučeljavajući dijakronijsko-problemski pristup i
pristup kulturalnih studija i imagologije, na tragu J. Cullera, s obzirom na dva različita principa
interpretacije: interpretacije usmjerene na istraživanje mehanizama funkcioniranja teksta u
smislu “lingvističkog tkanja diskursa”, te metodologije kulturalnih studija koja aplicira
interpretaciju simptomatičkog tipa (tekst kao simptom nečega netekstualnoga). Sučeljavajući naizgled suprotstavljene metodologije – pri čemu jedna proučava tekstove u kontekstu
književnopovijesnih i političkih zbivanja, a druga traži sinkronijske momente različitih i
raznovremenih ili raznorodnih tekstova – iščitavaju se imagološke ili postkolonijalne poruke.
Uvođenje časopisa kao sredstva, „povećala“ ili „filtra“ kroz koje promatramo hrvatskotalijanske
književne i kulturne dodire, ali i „matrice“ koja proizvodi neke nove pojave, vodi od
isključivo dijakronijskog istraživanja prema praćenju sinkronijskih pojava, pa time nudi i
zaokret od nacionalno filološkog pristupa prema interkulturalnome i imagološkome. Upravo na
sjecištu dviju metoda oblikuje se zaključak rada „na granici književnosti i filozofije“ (Derrida)
o troslojnoj hrvatsko-talijanskoj kulturalnoj vezi (izraženoj metaforama zrcala, začina i
razbijenog stakla) baziranoj i na psihološkoj (Freud, Lacan), a ne samo literarnoj, političkoj i
povijesnoj potki. |
| Sažetak (engleski) | The work, based on imagology and cultural approach, encompasses relationship issues
between Croatia and Italy from the Illyrian movement to the Modernism (1835 -
1903), existing in the corpus of magazines dated from the publishing of the first Croatian
literary magazine (Danicze) and the last magazine, which marks a turning point towards the
Modernism (Život), when literary periodicals were the main medium of the intercultural
dialogue of Croatian and Italian urban intellectual circles.
In the analysis of texts, this work elaborates the relation of three factors involved in the
magazine communication; the various aspects and different representatives of Italian culture,
the Croatian cultural circles gathered around the magazines and the Croatian reading audience.
The work, therefore, deals with the character and implications of the intercultural contact within
the 19th century printed media, still relatively young then, and also with the political
development of Croatian lands of the 19th century. The writings, published in Croatian literary
periodicals, are analysed and compared to the canonic works of the same period in Italy while
studying contemporariness, anticipation or retrogradation related to happenings in domestic as
opposed to the Italian literature, and noticing intercultural determinants beyond nationality,
which are disclosed by reading.
The attention is directed to the writings of Italian authors in Croatian literary periodicals, as
well as to the texts on various Italian topics, and through them to the media and receptive aspects
of newer Croatian in comparison with the Italian literature.
The idea about literary magazines as the main means of building the national identity and a
single national culture, language and literature, considering the colonial view of Croatian
culture (particularly Dalmatian) in Italian culture of that time (e.g.,
through Morlacchist Orientalism) is questioned by opposing diachronic and problem approach
to the approach of cultural studies and imagology, on the track of J. Culler, with regard to the
two different principles of interpretation; the interpretation directed towards the exploring of
mechanisms in the functioning of a text, meaning the ‘linguistic pattern of discourse’, and the
methodology of cultural studies, which practices the interpretation of symptomatic type (text as a symptom of something non-textual). Confronting apparently opposing methodologies -
where the one studies texts within the context of the literary, historical and political scene, and
the other seeks synchronous moments in texts that differ in time and type - imagology or postcolonial
messages can be studied.
Introducing magazines as the means, ‘magnifiers’ or ‘filters’ through which we observe
Croatian and Italian literary and cultural contacts, as well as the ‘matrix’ producing some new
happenings, leads from exclusively diachronic research to the observing of synchronic
occurrences, hence, it offers a swerve from the national and the philological approach towards
the intercultural and imagology. Precisely at the intersection of the two methods, the conclusion
of the work “at the edge of literature and philosophy” (Derrida) about the threefold Croatian
and Italian cultural relation (metaphorically expressed by a mirror, spices and broken glass)
has been shaped, based not only on literary, political and historical, but on psychological (Freud,
Lacan) weft, as well. |
