U ovom završnom radu analizira se apozicija u ruskom i hrvatskom jeziku. U službi apozicije u obama jezicima dolazi imenica. Apozicija u ruskome uglavnom se smatra vrstom atributa dok je kroatisti jasno od njega razlučuju. Ruske i hrvatske apozicije načelno se slažu s glavnim članom apozitivne sintagme u padežu, no ponekad to i nije slučaj. Slaganje u rodu i broju također nije obavezno. Apozicije u hrvatskome i ruskome mogu se uvrstiti uz bilo koji član sintaktičkog ustrojstva rečenice. Ukazuju na srodstvo, dob, zanimanje, status, nacionalnost i druge karakteristike predmeta. U sintagmi opće i vlastite imenice u ruskom se jeziku apozicijom može smatrati i vlastito ime (ako ono označuje neživo) ili opća imenica (ako vlastita imenica označuje živo). S druge strane u hrvatskome se uvijek opća imenica smatra apozicijom. To je najveća razlika u tumačenju ruske i hrvatske apozicije. Ne slažu se svi kroatisti s takvim tumačenjem hrvatske apozicije, pa se tako u ovom radu predstavlja i znanstveni rad autora koji smatra da u hrvatskim apozitivnim sintagmama službu apozicije uvijek ima njezin desni član. Na kraju zaključujemo kako nisu sva pitanja u vezi s apozicijom riješena i da to ostaje otvorena tema za daljnja istraživanja.