U radu se daje pregled suvremenih metoda datiranja i lociranja indoeuropske pradomovine i zaključaka na koje upućuju te se na temelju najrelevantnijih lingvističkih, arheoloških i genetičkih dokaza ocjenjuje vjerojatnost pojedinih hipoteza i tvrdnji vezanih za dataciju i lokaciju pradomovine. Uvodni dio čitatelja upoznaje sa složenošću problematike te najavljuje ciljeve rada. Potom se u svrhu postavljanja temelja za raspravu o indoeuropskoj pradomovini obrazlažu argumenti o najranijoj filogenezi indoeuropskih jezika te se zauzima pozitivan stav o indoanatolijskoj i indotoharskoj hipotezi. U trećem se dijelu izlažu najrelevantnije lingvističke i arheološke metode i dokazi za datiranje i lociranje pradomovine. Prihvaćaju se datacije dobivene na temelju konvergencije tradicionalnih datacijskih metoda i lingvističke paleontologije, a odbacuje se radikalni skepticizam prema metodama lingvističke paleontologije i zaključci doneseni na temelju računalnih statističkih metoda. Izražava se skepticizam prema dokaznoj snazi navodnih jezičnih dodira temeljen na manjku pouzdanih saznanja o istima. Izlažu se osnovne crte suvremene stepske hipoteze kao najvjerojatnije na temelju lingvističkih i arheoloških dokaza. Naposljetku se pruža pregled uporabe arheogenetičkih metoda u svrhu rješavanja problema indoeuropske pradomovine. Izražava se skepticizam prema južnokavkaskoj hipotezi (eng. Southern Arc Hypothesis). Na temelju rezultata posljednjih arheogenetičkih istraživanja kao najvjerojatnija se prihvaća suvremena stepska hipoteza u svojim osnovnim crtama, dok se prema ruti migracije govornika anatolijskoga u Anatoliju zauzima agnostički stav.