Ovaj rad bavi se „novom prozom“ ruskog pisca Varlama Šalamova. Nakon skicoznog pregleda temeljnih teorijskih postavki tog pravca, koje je razradio sam Šalamov, slijedi argmuentacija analitičkih zapažanja koja tragaju za odnosima i percepcijom tijela i kulture u opusu pisca, na predlošku triju obrađenih pripovjedaka iz ciklusa „Kolimske pripovjetke“. U analiziranim pripovjetkama „Na dug“, „Kuja Tamara“ i „Herkules“, uz nužne varijacije, ovisno o stiliskim karakteristikama pripovjetke, uočava se ista supstancijalna zakonitost: kultura, kao simbolični zbroj svih ljudskih stvaralačkih napora i gesti, u potpunosti se pokazuje podložnom fiziološkom načelu čovjekove opstojnosti. Ta se hijerarhija reproducira u svakom tekstu ciklusa, i to na dva načina: čovjek, lišen elementarnih fizioloških potrepština, gubi pamćenje, manire, tankoćutne osjećaje, i uopće sve plemenite sposobnosti duha koje su rezultat procesa kultivacije, što se potvrđuje i u obratnom procesu fiziološke regeneracije koja uzrokuje i postepenu regenaraciju mentalno-emocionalnog sloja svijesti. Primjeri iz triju predložaka također demonstriraju i demistificiraju tradicionalne zablude o „jačanju svijesti u slabljenju tijela“ te o katarzičnom učinku fizičke boli, koje leže u samoj osnovi šalamovljeve hijerarhije odnosa tijela i kulture, kao i zabluda i ljudskoj nadi – u ovim pripovjetkama zamijenjenom golim instinktom.