U ovom završnom radu istražuje se adaptacija bezvučnog glotalnog frikativa [h] u stranim riječima i posuđenicama u ruskom jeziku. Bezvučni glotalni frikativ [h], među jezicima svijeta čest je glas, ali u ruskom jeziku nije prisutan. Stoga pri posuđivanju stranih riječi koje imaju glas [h] u ruski jezik, [h] prolazi kroz određenu promjenu, tj. prilagođava se glasovnom sustavu ruskog jezika. Bezvučnom glotalnom frikativu [h] najbliži rusk glas je bezvučni velarni frikativ [x], pa bi bilo očekivano da će se [h] u ruskom jeziku prilagoditi tako što će prijeći u [x]. Tako i jest bilo onda kad bi se [h] u ruskom jeziku prilagođavalo na fonetskoj osnovi. Budući da su bile posuđivane usmenim prijenosom, u najstarijim posuđenicama u ruskom jeziku [h] je na fonetskoj osnovi prelazilo u [x]. Međutim, od drugog dijela 16. st. pa sve do sredine 20. st. u ruskom jeziku prevladavao je sustav prema kojemu se strano [h] nije prilagođavalo tako što bi prešlo u rusko [x], nego bi umjesto toga prelazilo u glas kojim bi se izgovaralo slovo ⟨г⟩. To je bio ili zvučni velarni okluziv [g] ili zvučni velarni frikativ [ɣ]. Takav sustav prvo se razvio kod govora jugozapadne Rusi (uglavnom na području današnje Ukrajine), gdje se na mjestu praslavenskog *g izgovarao zvučni glotalni frikativ [ɦ]. U tim govorima, glas [ɦ] bio je najbliži glas stranome [h], pa se onda pri posuđivanju [h] prilagođavalo prelaskom u [ɦ]. Kako se strano [h] uglavnom pisalo latiničnim ⟨h⟩, a glas [ɦ] u danim govorima ćiriličnim ⟨г⟩, kod tih govora razvila se konvencija prijepisa latiničnog ⟨h⟩ ćiriličnim ⟨г⟩. Jačanjem veza Moskovske Rusije sa Jugozapadom u 16. st. (posebno nakon pripojenja dijelova Jugozapada u Moskovsku Rusiju), sustav prijepisa latiničnog ⟨h⟩ ćiriličnim ⟨г⟩ prešao je i u ruski jezik, iako ruski izgovor ⟨г⟩ nije bio glas najbliži stranome ⟨h⟩. Navedeni sustav ustalio se u ruskom jeziku jer je u to doba većina stranih riječi sa zapada u ruski jezik bila primana posredstvom Jugozapada, pa ako je u nekoj riječi bilo latinično ⟨h⟩, ono je bilo prepisano ćiriličnim ⟨г⟩, i riječ je u takvom obliku bila primljena u ruski jezik. Prihvaćanju takvog sustava prijepisa ⟨h⟩ u ruskom jeziku doprinjelo je i to što je u to doba u ruskom jeziku još uvijek bio dosta raširen izgovor ⟨г⟩ kao [ɣ], koji, iako nije bio najsličniji ruski glas stranome [h], ipak mu je, kao frikativ, bio dosta sličan. Nakon nekog vremena glavnim izgovorom ⟨г⟩ u ruskom jeziku postalo je [g], ali i dalje se prema ustaljenoj konvenciji strano latinično ⟨h⟩ prepisivalo ruskim ćiriličnim ⟨г⟩, a time se i strani glas [h] prilagođavao kao ruski fonem /g/. Za vrijeme prevladavanja konvencionalnog prilagođavanja [h], u nekim rijetkim slučajevima, strano [h] se prilagođavalo i prema fonetskom principu kao rusko /x/. Sredinom 20. st. s obzirom na sve veću važnost fonetske bliskosti u prilagođavanju stranih riječi, strano /h/ se opet počelo prilagođavati kao najbliži mu ruski fonem 36 /x/, a latinično ⟨h⟩ koje označava /h/ počelo se prepisivati ćiriličnim ⟨x⟩. Takav sustav djeluje u današnjem ruskom jeziku, te se u mnogim, posebno novijim, stranim riječima /h/ prilagođava kao /x/, ali prisutan je i velik broj riječi, uglavnom ranije posuđenih, u kojima je /h/ prilagođeno kao /g/.