Sažetak | Ovaj je završni rad analiza dviju pripovijetki ruskih postmodernističkih autora, Viktora Erofeeva i Vladimira Sorokina. Cilj je rada kroz zasebne analize, ali i usporedbu stilova i poetika izabranih autora potvrditi a) korištenje šoka kao osnovnoga pripovjednoga postupka te b) tematsko-motivsku uronjenost u sadizam s ciljem razotkrivanja sadističkih elemenata ljudske psihe. U oba teksta prisutna su tipična obilježja (ruskoga) postmodernizma: dekonstrukcija jezika i stvarnosti, simulakrum, miješanje stilova i provokacija. Erofeevljeva pripovijetka Papigica zapravo je pismo krvnika, upućeno ocu mučenoga dječaka – dječaka koji je osuđen zbog pokušaja uskrsnuća mrtve ptice. Kroz odnos otac – dječak – vlast, odnosno žrtva – krvnik pripovijetka tematizira problem nasilja, kako na pojedinačnom primjeru, tako i u širem, općenitijem smislu. S druge strane, Sorokinova pripovijetka Zasjedanje tvorničkog komiteta temu sadizma i nasilja obrađuje na posve drugačiji način. Radnja i jezik Sorokinova djela započinje u duhu socrealizma – detaljnim opisivanjem sastanka odbora jedne tvornice, likova i prostora. No „nakaradno” i problematično ponašanje radnika Vitje Piskunova pripovijetku udaljuje od socrealističke poetike te je približava postmodernističkoj nasilno-sadističkoj poetici: članovi odbora zapadaju u ludila, izgovaraju besmislice te izvršavaju ritual, koji uključuje nasilje, mučenje i ubojstvo nevine čistačice. Zaključak analize pokazuje da su oba pripovjedača sklona šoku, ali na dva različita načina. Erofeev u Papigici želi istražiti mračne i neistražene predjele ljudskog uma. Sorokin, s druge strane, u jeziku vidi i prepoznaje nasilje i sadizam. On parodira naizgled savršenu stvarnost pod kojom tinja zlo i nasilje te kroz apsurd i jezik (nepovezano buncanje) pokazuje njegovu okrutnost, čime kritizira totalitarizam i sovjetske vlasti. |