U ovom se završnom radu obrađuje tema intertekstualnosti osobnog imena glavne junakinje u pripovijesti Sonečka ruske spisateljice L'udmile Ulicke. Ovo je djelo izvrstan primjer toga kako osobno ime junaka može imati ne samo nominativnu ulogu, već može poslužiti i kao postupak karakterizacije junaka, što je u ovoj pripovijesti postignuto s pomoću aluzija skrivenih u imenu glavne junakinje. Cilj je ovog završnog rada bio dokazati kako aluzije na Sonju Marmeladovu iz romana Zločin i Kazna Fedora Mihajloviča Dostoevskog i Sofiju, Božansku Mudrost i Vječnu Ženstvenost, daju novu dimenziju pripovijesti, osobito glavnoj junakinji Sonečki. Intertekstualnost sadržana u imenu glavne junakinje omogućuje potpuno novo iščitavanje ovog djela i prikazuje Sonečke u novom svjetlu. Aluzije na Sonju Marmeladovu, a posebice na Sofiju, pokazuju da je Sonečka puno više od ponizne, ponižene i prevarene žene. Ona je snažna, uporna, snalažljiva i požrtvovna kao Sonja Marmeladova. U njoj se krije Sofija, Božanska Mudrost i Vječna Ženstvenost sa svim svojim obilježjima, što se prije svega vidi u Sonečkinoj želji imati veliku obitelj, zbog čega je bila spremna prihvatiti ljubavnicu svoga muža kao vlastitu kćer, i u njezinoj ulozi u vraćanju svoga muža njegovoj najvećoj strasti – slikanju.