U radu se donosi analiza i sinteza svih dosad poznatih podataka o benediktinskoj arhitekturi na području srednjovjekovne Slavonije, Baranje i Srijema, s posebnim naglaskom na interpretaciju te arhitekture unutar kulturnog kruga u kojem se nalazila i njezinih veza s Ugarskom. Prvi sigurni podaci o samostanima na našim prostorima potječu iz 12. stoljeća, a većinom se radilo o zadužbinama velikaša i kraljeva. Na području Slavonije najznačajniji su ostaci opatija Sv. Mihovila u Rudinama i Sv. Margarete u Bijeloj, koji nam donose iznimno važne podatke o romaničkoj i gotičkoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske. U samostanskom sklopu Sv. Mihovila vidljive su veze s istovremenim mađarskim opatijama, a u arhitekturi Sv. Margarete u Bijeloj povezanost s Parlerovim krugom. Ostali benediktinski samostani na području Slavonije poznati su samo iz povijesnih izvora, a za dosta njih nije moguće ustvrditi jesu li nekada pripadali benediktincima. Većina samostana u Srijemu poznata je samo iz izvora, dok su samostanski sklop u Dumbovu i crkva u Arači istraženi i pokazuju sličnosti sa sličnim sklopovima iz tog vremena na širem geografskom području. U Srijemu se također nalazi određeni broj vjerojatnih i dvojbenih samostana o kojima postoje vrlo oskudna saznanja. Jedini benediktinski samostan u hrvatskom dijelu Baranje je onaj u Belom Manastiru o kojem se dosta saznaje iz povijesnih izvora, a čiji su jedini mogući ostaci dva ulomka koji pokazuju sličnost s ugarskim primjerima iz kraja 11. stoljeća. Zamijećeno je da postoji dosta poveznica između benediktinske arhitekture i umjetnosti na području Hrvatske i Mađarske, kojima se dosada djelomično bavio određeni broj istraživača. Njih bi u budućnosti trebalo detaljnije istražiti kako bi se dobila potpunija slika o benediktinskoj arhitekturi na ovim prostorima.