Zahvaljujući povijesnomu kontaktu francuskoga i hrvatskoga jezika i kulture, u hrvatskome jeziku nalazimo brojne primjere francuskih posuđenica koje su prošle različite stupnjeve i procese prilagodbe na pravopisnoj, fonološkoj, morfološkoj i semantičkoj razini te postale dio hrvatskoga jezičnog sustava. U procesu prilagodbe osobito je zanimljiva prilagodba francuskih posuđenica hrvatskomu naglasnom sustavu zbog izražene razlike u tim dvama sustavima – hrvatskomu kao tonsko-dinamičnomu jeziku u kojemu naglasak ima razlikovnu ulogu i francuskomu kao jeziku sa stalnim mjestom naglaska (uvijek na zadnjem slogu) u kojemu naglasak nema razlikovnu ulogu. Pri preuzimanju francuskih riječi naglasak se mora prebaciti prema početku riječi, najčešće na drugi slog od kraja riječi gdje dolazi do metatonije, no neki galicizmi ostaju s naglaskom na nepočetnome slogu. Cilj je ovoga diplomskog rada istražiti prvi, spontani odabir mjesta naglaska francuskih posuđenica u govornika hrvatskoga jezika kojima je hrvatski jezik materinski i utvrditi je li govorniku hrvatskoga jezika „prirodnije“ naglasiti zadnji slog, tj. očuvati izvorno mjesto naglaska francuskih posuđenica, ili su mu (i u kojoj mjeri) bliža distribucijska pravila hrvatskoga naglasnog sustava u izgovoru posuđene riječi.