Ovaj rad se bavi analizom likova femme fatale u književnosti esteticizma. Iako su se u povijesti književnosti pojavljuju još u antičkim tekstovima, u devetnaestom stoljeću dolazi do naglog rasta njihove popularnosti. U patrijarhalnom društvu koje žene vidi kao vlasništvo muškaraca, i oduzima im svaku ekonomsku, političku i seksualnu slobodu, fatalni likovi su služili kako bi ukazali na opasnost koju donose one žene koje se odluče pobuniti protiv tog sistema. Vjerne nazivu koji im je dodijeljen, fatalni ženski likovi redovito donose propast poštenim muškarcima koristeći se svojom atraktivnošću kako bi ih zavele i potom iskoristile. Autori su ih koristili i kako bi u njih upisali svoje seksualne fantazije. Tako se u mnogim književnim djelima tog razdoblja fatalne žene prikazuju kao mazohistice s nezasitnim seksualnim apetitom koje žele snažnog muškarca kojem će se pokoriti. U nekolicini djela su opisane i kao zabavljačice muškaraca, često plesačice, a sam ples se u mnogim analizama literarnih djela tumači kao erotičan. S obzirom na to da prvo moraju privući muškarca, opisane su kao ljepotice, a u opisima se često koriste boje koje se povezuju sa strašću (crvena, ljubičasta). No, iako su samo femme fatale opisane kao negativke koje donose propast muškarcima, muški likovi se ponašaju jednako kao i ženski, ako ne i gore. Razlike u tretiranju istog ponašanja kod muškaraca ižţena jasno pokazuju na podvojene standarde koje je društvo devetnaestog stoljeća imalo za muškarce i žene.