Rad se bavi prikazom političke djelatnosti Save Zlatića, istaknutog predstavnika komunističkog studentskog pokreta i člana partijske mjesne organizacije u Zagrebu u razdoblju od 1933. do 1941. godine. Za razliku od njegove uloge u partizanskom pokretu i prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata sve do 1949. kada kao pristaša Informbiroa pada u nemilost i biva isključen iz partijskih redova, Zlatićevo političko djelovanje do 1941. malo je poznato. Kao student medicine Zlatić se početkom 1930-ih uključuje u široki oporbeni studentski pokret na Zagrebačkom sveučilištu usmjeren protiv diktatorskog režima kralja Aleksandra Karađorđevića. Potječući iz obitelji istarskih emigranata snažnog jugoslavenskog i liberalno-antiklerikalnog usmjerenja, Zlatić kao mladi intelektualac lijevog usmjerenja alternativu postojećem političkom i društvenom poretku nalazi u ideologiji koju su propovijedali komunisti. Postaje članom Komunističke studentske organizacije i SKOJ-a u čijim redovima brzo napreduje te dolazi na visoke rukovodeće položaje. Zbog svoje komunističke djelatnosti u travnju 1935. godine je uhićen i osuđen na tri godine robije koju izdržava u Srijemskoj Mitrovici. Na slobodu izlazi 1938. godine kao potpuno ideološki oblikovan i radikaliziran komunist te nastavlja političku djelatnost obavljajući različite partijske dužnosti u Zagrebu sve do ljeta 1941. kad odlazi na Kordun kao pomoć tamošnjem partizanskom pokretu.