Sažetak | Kad se Krležina Melanija – nakon šest godina – vratila iz samostanskog boravka kod uršulinki „u njoj su sve niti za pozitivni i jaki život bile podrezane i ona je kao fikcija lebdjela među fikcijama” (Krleža 2000: 13). Nevjerojatna paralela s Maruninim subjektom, fikcijom čiji élan vital progresivno opada, koji se – nakon trideset godina inozemnog boravka – zatekao u istoj poziciji, između fikcija. Odnosno „negdje između ničega i ničega kao dvije postaje/ U nekoj tundri beskraja” (U smjeru zimske svjetlosti, 1996: 65) – početne ispunjene fantazmagorije i završnog, praznog označitelja Hrvatske, postjugoslavenskog kapitalizma i hrvatske izvedbe druge tranzicije, među reformiranim članovima Saveza komunista i predstavnicima HDZ-a, između Name i Croate. Vidjeli smo da i nešto materijalnije shvaćena spacijalnost – dakle fizički, prostorni raspored i redoslijed tekstova – reflektira unutarnju logiku i semantičku koherentnost posljednje zbirke nudeći argumentacijsku liniju i punktove kojima bismo mogli predvidjeti distribuciju materijala. Isto se, međutim, može tvrditi za opus u cjelini. Njegova opća značenjska uređenost postaje jasna pomaknemo li donju granicu Maruninih izvoda na početak prve zbirke gdje subjekt „drugu Hrvatsku misli” i „samo zbog nje, zbog nje, samo zbog nje” bi palio vatru. Krivulja koju bismo otamo pratili do posljednje pjesme u posljednjoj zbirci iscrtala bi prvotne uloge, slobodni pad koeficijenata te zaključni stadij s konačnim rezultatima. U tome se načinje škakljivo pitanje: kako smo od nečega što je krenulo kao idealizirana predodžba prema kojoj se neprestano kretalo došli do „odjebavanja” i nagomilanih odlazaka? Kako se snizio registar prikazivanja, zašto se snizio, kakve se interpretativne linije otvaraju ako nešto što započinje kao putnički san o povratku – i hrani se iluzijom – završava povratničkim elegijama? Ili, drukčije, kako je kodiran prostorni razmak šverca u Trstu i birtije u dijaspori (Köln), zašto je Buenos Aires pun „ustaških uspomena“ (Prijelaz Atlantika), što s hrvatskim selima pod UN-om i kakve to veze ima s Intercontinentalom u Zagrebu (U Hrvatskoj početkom 1993)? Možda najvažnije, zašto sve te pozicije završavaju u Platonovoj špilji gdje sjene zračnicom skidaju poslušne i neposlušne misli (Idealizam hrvatskih pjesnika)?
Želeći ovoga puta umaknuti odjavnim refrenima srednjoškolskih zadaća – da je „svojim pjesničkim eksperimentom i svojim poslanjem Boris Maruna postao trajnom vrijednosti 64 suvremene hrvatske književnosti“ (Buljac 2010: 102) ili da on „zavrijeđuje [sic] razumjevanje [sic]. Bez obzira slagali se s njime u svemu ili ne.“ (Petković 2010: 210) – za kraj naznačujemo da se fokus na paratekstovima, a i njihovoj kasnijoj odsutnosti, pokazao kao višestruko koristan alat. Njime smo donekle precizirali rad zbirki, ustanovili (dis)kontinuitete u lirskom profilu te pokazali da su retorički efekti njegovih tekstova najčešće ishodi dosljednih strategija. Da se u problem njegova opusa moglo ući i s drugih točaka, moglo se. Mogli smo ga promatrati striktno kao egzilanta i brzo bismo stigli do (općeg) mjesta identiteta emigracije u nacionalnoj književnoj koncepciji, osobito ako uzmemo u obzir časopise s kojima je surađivao, izvršne funkcije koje je u njima obnašao pa tako sve do političkog života i diplomacije. Mogli smo ga čitati kao ljubavnog pjesnika (izabrane ljubavne pjesme Ovako je pisao Katul, 2005), čime bismo iz vidnog polja ispustili ostale važnije odrednice, ali locirali izražajni repertoar amoroznog diskurza (o kojemu bi feministička kritika mogla kazati štošta). Mogli smo ga manje oprezno čitati kao prethodnicu stvarnosnog pjesništva (Drugom stranom, 2010), ili opreznije uz svijest o postepenim i distinktivnim uvjetima u kojima su se književni programi artikulirali kao što je to u svojoj razglobi učinio Jurić (2017: 268-280). Sve su to legitimne startne pozicije, donekle uporabljive u svojim ishodima, no uz možebitne nedostatke imaju neosporivu komparativnu prednost: polazište im je konkretna tekstualna situacija, odnosno prolazak kroz Marunino pisanje. A to, vidjeli smo, nije mala stvar. |