Ovaj rad analizira funkciju i svrhu te sadržajne i formalne karakteristike antičkih i mitoloških motiva u pjesmama zbirke Carmina Burana, koja pripada počesto zanemarenom razdoblju u povijestima književnosti, a to je latinsko srednjovjekovlje. Također, ispituju se različiti odnosi između pojedinih antičkih motiva i lirskih subjekata te kako se ti motivi uklapaju u kontekst pojedine pjesme, ali i cjelokupne zbirke, te golijardskog pjesništva i srednjovjekovne književne produkcije. Pritom su obuhvaćeni samo oni motivi koji pripadaju antičkoj grčkoj i rimskoj tradiciji, a ne uzimaju se u obzir judeo-kršćanske figure, koje prožimaju zbirku u dovoljno velikom broju da zaslužuju vlastiti rad. Pored toga, kako se Publija Ovidija Nazona često imenuje ključnim uzorom golijardima, ispituju se konkretni utjecaji njegovih djelâ i njegove militarističke koncipirane ljubavi na njihovo pjesništvo. Spomenutome prethodi pregled književno-povijesnih problema koji prate zbirku Carmina Burana i same golijarde, uključujući problem autorstva tih lutajućih studenata i klerika XII. i XIII. stoljeća, etimološke i semantičke dileme oko njihovog imena (kako danas, tako i u srednjem vijeku), pitanje (ne)opravdanosti njihova izjednačavanja s vagantima, dvojbe oko postojanja tzv. ordo vagorum te nesuglasja u definiranju golijardske poetike. Rad se pritom zadržava na pjesmama obilježenim osnovnim tematskim fascinacijama koje se golijardima najčešće pripisuju, a to su krčma, vino, kocka, ljubav uvjetovana tjelesnim ispunjenjem te satirički i antiklerikalni angaţman, imajući na umu povijesni kontekst rastuće moći i autoriteta papinstva te opseţnih crkvenih reformi koje su nastojale prožeti čitavo društvo njihovog vremena.