Cilj istraživanja bio je provjeriti koje su socijalne i osobne odrednice straha od uspjeha, kako se taj strah odražava u atribuiranju vlastitog uspjeha, procjeni vjerojatnosti uspjeha i ustrajanju u zadatku za postizanje uspjeha. Korištena je kombinacija asocijacijskog i simulacijskog eksperimentalnog nacrta, za čije je potrebe konstruirana vinjeta s hipotetskom situacijom napredovanja u karijeri. U istraživanju su sudjelovale 472 studentice završnih godina studija u RH. Rezultati višestruke regresijske analize pokazali su da jedini značajni samostalni doprinos u objašnjenju straha od uspjeha ima težnja ka postignuću. Rezultati složenih analiza varijanci pokazali su da studentice s visokim strahom od uspjeha imaju manje adaptivne kauzalne atribucije od studentica s niskim strahom od uspjeha. Scheirer-Ray-Hareovim testom utvrđeno je da studentice u situaciji bez natjecanja procjenjuju najveću vjerojatnost uspjeha, značajno manju u situaciji kada je konkurentica žena i najmanju kada je konkurent muškarac, neovisno o strahu od uspjeha. Istim testom utvrđeno je da studentice s niskim strahom od uspjeha procjenjuju značajno veću vjerojatnost za ustrajanjem u zadatku od studentica s visokim strahom od uspjeha te da procjenjuju značajno veću vjerojatnost ustrajanja u situaciji bez konkurencije, nego kada imaju konkurenciju. Dobiveni rezultati objašnjeni su pomoću Teorije straha od uspjeha Martine Horner i Modela očekivanja uspjeha Eccles i Wigfield.