Teorijsko polje proučavanja narativa u videoigrama uvelike je obilježio sukob između naratologa i ludologa, gdje je nedostatak ozbiljnijega dijaloga među suparničkim stranama doveo do nastanka upadljive binarnosti polja. Razradom problema koji su se pokazali od općeg značaja za obje strane, ovim radom nastoji se ponuditi uvid u narativne mogućnosti videoigara kojim bi se nalazila ograničenja suviše jednostranih modela proučavanja. Dok je osnovni naglasak rada na adekvatnom prikazu višeznačnog odnosa između konstitutivnih elemenata igre i narativa, rad se u pokušaju skiciranja slobodnijega polja proučavanja bavi i problematizacijom širih relevantnih tema: ulogom digitalne tekstualnosti u transformaciji narativa, granicama videoigara, značajem igrača u konzumaciji/stvaranju narativa, interaktivnosti medija itd. Glavni je zadatak ukazati na opću složenost problema te ponuditi vrstu kontekstualizacije kojom se ne bi zanemarivale ni specifičnosti videoigara niti konkretne poveznice sa širim oblicima tekstualnosti.