Heraklov štit je kratka epska pjesma od 480 stihova koja nam donosi mit o borbi Herakla i Kikna, te detaljnu ekfrazu Heraklova štita u 188 stihova po čemu pjesma i nosi naslov. Često je gurana u drugi red kad se radi o Hesiodovim djelima (ili djelima koja mu se atribuiraju) zbog svoje „manje vrijednosti“, ali činjenica da je jedina sačuvana pored Teogonije i Poslova i dana, te da je jedina sačuvana epska pjesma o Heraklu, dok su i mnogo duže izgubljene, govori nam o njenoj popularnosti u antičko doba. Dubrovački se latinist, predstavnik neoklasicizma, Bernard Džamanjić počinje baviti ovim djelom nakon što je preveo Homerovu Odiseju. Dakle, prevodi ga prije Teogonije i Poslova i dana. U uvodnim poglavljima ovoga rada govori se o autorima izvornika i prijevoda, njihovim životima i djelima. Nakon toga je kratko prepričan sadržaj Štita te njegov utjecaj na Vergilijev opis Enejina štita u osmome pjevanju Eneide. U središnjem dijelu je analiza Džamanjićeva prijevoda s naglaskom na dijelove grčkoga teksta koji izazivaju najviše problema pri prevođenju, a to su čestice, složenice i participi. Također, u jednom od podnaslova analiziraju se sažimanje i proširivanje kao način lijepog i slobodnog prevođenja u duhu neoklasicizma. U završnim poglavljima donosi se antički utjecaj na Džamanjićev prijevod, te moguća primjena i originala i prijevoda u nastavi klasičnih jezika.