Mletačka i Đenovska Republika bile su najveće trgovačke sile svojega vremena, a njihov uspon je bio rezultat raznih čimbenika i događaja poput vakuuma moći nakon četvrtoga križarskoga rata i ekonomskoga razvoja usmjerenoga na prekomorsku. Glavno prijeporno područje bile su trgovačke luke na Levantu, uz obale Crnoga mora te brojni otoci na Jonskom i Egejskom moru. Četiri mletačko-genoveška rata vođena su u 13. i 14. stoljeću na prostoru od venecijanske lagune do poluotoka Krima, a Venecija je iz tih ratova izišla kao glavna kolonijalna sila u istočnom Sredozemlju. Jezgru Mletačkoga Stato da Mar i colonie genovesi činili su otok Kreta i poluotok Krim naseljeni talijanskim kolonistima. U manjim posjedima đenovski i mletački kolonijalni dužnosnici morali su se prilagoditi lokalnim običajima i elitama. U kasnom srednjem vijeku đenovske i mletačke kolonije postale su ključan dio njihove trgovačke mreže, prvenstveno zbog strateškoga položaja i dvostruke vojno-trgovačke namjene. Njihove trgovačke rute bile su prilično stabilne, a kasnije su ih dodatno osnažile nove pomorske tehnologije i poslovne inovacije. Usporedba đenovske i mletačke kolonijalne uprave pokazuje znatne sličnosti i razlike između dviju pomorskih republika. Obje republike su oblikovale kolonijalnu upravu prema modelu sjevernotalijanskih gradova-država. Mletačkim kolonijama uglavnom se upravljalo centralno iz metropole, dok su Đenovljani svojim kolonijama davali veći stupanj autonomije prvenstveno zbog njihova ekonomskoga značenja za metropolu. Svi glavni sudski i trgovački uredi bili su rezervirani za talijanske koloniste, a nižerangirani položaji s ograničenim funkcijama prepuštani su kolonijalnomu stanovništvu. U odnosu na protekcionističku i partikularističku politiku đenovskih cehova, mletački su imali više sindikalni pristup. Improvizirani venecijanski bankarski sustav je znatno zaostajao za đenovskim bankama poput slavne Banke sv. Jurja. Iako su mletačka monetarna politika i denominacijski sustav bili znatno složeniji od đenovskih, unutarnji i vanjski čimbenici imali su različit utjecaj na snagu njihovih valuta, opseg trgovine i kolonijalne financije. Uz pomorske republike, Hanza je bila druga glavna europska trgovačka sila. Premda u nekim pogledima slična Genovi i Veneciji, Hanza je zapravo bila politički i trgovački savez njemačkih gradova. Iako su hanzeatski gradovi prošli sličan proces urbanizacije i komercijalizacije koji se dogodio u Italiji, usporedba između hanzeatskih gradova i talijanskih pomorskih republika pokazuje velike razlike između njihovih urbanih uprava, cehova, vanjskih odnosa i gospodarskih struktura. Za razliku od Genove i Venecije hanzeatski gradovi nisu imali prave kolonijalne posjede, oslanjajući se na kontore koji su imali glavnu ulogu u projekciji hanzeatske ekonomske moći. Hanzeatska urbana elita stvarala je političke i poslovne saveze između obitelji slično mletačkim i đenovskim praksama. Za razliku od pomorskih republika, usvajanje odluka među hanzeatskim gradovima je počivalo na međusobnim sporazumima. Konačno, vladavina konsenzusa i decentralizirana struktura Hanze utjecala je na razvoj malih i fleksibilnih tvrtki nauštrb dugoročnoga nedostatka kapitala, nekoordinirane monetarne politike i ekonomske stagnacije.