Od doba antičke Grčke i Rima, pa sve do danas - retorika se mijenjala i razvijala, ali njezina svrha ostala je gotovo uvijek ista – uvjeriti sugovornika. Iako govorništvo nije dio obveznog obrazovanja, govorničke vještine bitne su u svim područjima javnog djelovanja. I dok je nekada bila dio razonode, danas je argumentacija, koja je dio retorike, dio naše svakodnevice, iako mnogi toga nisu ni svjesni. Cilj ovoga rada bio je utvrditi je li moguće u analizi medijskog diskursa primijeniti dva argumentacijska modela – Toulminov model argumentacije i pragmadijalektički pristup argumentaciji. U prvom dijelu rada predstavljen je teorijski okvir u kojemu je navedeno nešto više o povijesti retorike, govorničkoj argumentaciji, pogreškama u argumentaciji i teoriji znakova. Detaljno je objašnjen Toulminov model argumentacije, ali i pragmadijalektički pristup argumentaciji. Drugi dio rada na konkretnim primjerima iz medijskog diskursa utvrđuje koliko je te modele moguće primijeniti i upotrijebiti u stvarnoj argumentaciji i raspravi, što je ujedno bio i cilj rada. Pomoću Toulminovog modela argumentacije analizirano je nekoliko primjera i utvrđeno je jesu li oni argumentacijski valjani te koji dio Toulminova modela u stvarnim iznošenjima argumenata najčešće nedostaje. Osim toga, prema načelima pragmadijalektike analizirana je i rasprava, a utvrđeno je koliko je uopće moguće u raspravama pridržavati se tih načela. Analize su pokazale kako oba modela ispunjuju svoju pedagošku svrhu, ali i da kod sudionika rasprave često manjka želja za dijalogom kao i komunikacijske kompetencije. Često se iznose tvrdnje koje nemaju uvjerljive argumente, a kada se ulazi u raspravu – upravo valjani argumenti su ključ "uspjeha".