Istraživanjem sustava formiranja plaća u javnom sektoru u Republici Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje članice Europske unije utvrđeno je da ne postoji jedinstveni model prema kojem su plaće u javnom sektoru bilo više ili niže u odnosu na one u privatnom sektoru. Omjeri između prosječne cijene radnoga sata između javnoga i privatnoga sektora osciliraju između 34 % u korist javnoga u Irskoj, do oko 20 % u korist privatnoga u Mađarskoj. Unutar Europske unije može se prepoznati pet različitih sustava industrijskih odnosa: anglosaksonskovoluntaristički, srednjoeuropski socijalno-partnerski, skandinavski korporativistički, južnoeuropski konfliktni te tranzicijski model). Pet skupina zemalja u pogledu institucionalnih aranžmana koji formiraju sustav određivanja plaća u javnom sektoru su: zemlje tzv. „nordijskog modela“, zemlje s relativno jakom tradicijom birokratskoga sustava uspostavljenoga u skladu s veberijanskim ideal-tipom, zemlje južne Europe, zemlje istočne Europe, te zemlje u kojima je sistematski provedena reforma javnoga sektora u skladu s načelima novoga menadžmenta javne uprave. Kada je riječ o određivanju plaća u javnom sektoru, u 15 zemalja članica Europske unije dominantan je unilateralan režim, kod kojeg vlasti samostalno donose odluke o visini i kretanju plaća svojih zaposlenika u javnim službama, bez obzira na to postoji li u tom procesu mogućnost ili obveza konzultacija i formalnih pregovora. S druge strane, u preostalih 12 država članica Europske unije dominantan model utvrđivanja plaća u javnom sektoru temelji se na kolektivnom pregovaranju. U brojnim državama koje imaju dugu tradiciju kapitalističkoga ekonomskog sustava i liberalne demokracije plaće u javnom sektoru nerijetko su više od plaća u privatnom sektoru, a nije rijetkost i da zaposleni u javnom sektoru uživaju posebne privilegije u smislu radno-pravnoga statusa. U velikoj većini zemalja Europske unije materijalna prava i visina plaća u javnom sektoru ugovara se i regulira korištenjem instrumenata industrijskih odnosa. Prema obilježjima modela određivanja plaća u javnom sektoru Hrvatsku bi mogli svrstati u skupinu zemalja južne Europe. Naime, razvijeno je visoko centralizirano i koordinirano kolektivno pregovaranje u javnom sektoru, koje ima značajan utjecaj na plaće u javnom sektoru. Međutim, bez obzira na to, u Hrvatskoj ne postoji sustavna koordinacija između visine i dinamike kretanja plaća u javnom i privatnom sektoru. Kronologija svih sporazuma Vlade RH s reprezentativnim sindikatima javnog sektora, koji reguliraju visinu osnovice od 2006. godine do 2020. godine, pokazuje da socijalno partnerstvo i kolektivno pregovaranje u kriznim vremenima nije u stanju dovesti do kompromisa. Vlada RH poseže za zakonima kojima derogira prethodne sporazume i kolektivne ugovore ili se pak oglušuje o obveze po kolektivnim ugovorima te rješenje problema prepušta sudovima. S druge strane, sindikati pribjegavaju najradikalnijoj metodi – štrajkovima, kako bi zaštitili postojeće ili povećali interese svojih članova. Umjesto socijalnog dijaloga koji se temelji na socijalnom partnerstvu cijelo je vrijeme prisutan latentni socijalni spor ili otvoreni konflikt između socijalnih partnera. Dubinska analiza statističkih podataka o kretanju plaća u javnom i privatnom sektoru u Hrvatskoj u razdoblju od 2003. do 2017. godine pokazuje da se odnos plaća u privatnom i javnom sektoru bitno pogoršao na štetu javnoga sektora u razdoblju 2003. – 2017., posebno u razdoblju fiskalne konsolidacije 2012. – 2014. Od 2015. godine jedino još zaposlenici sa srednjim stupnjem obrazovanja imaju višu plaću u javnom nego u privatnom sektoru, dok je ona za osobe s diplomskim studijem u prosjeku čak za petinu niža. Pritom valja imati u vidu činjenicu da je u obrazovnoj strukturi zaposlenih u javnom sektoru značajno više visoko obrazovanih nego među zaposlenima u privatnom sektoru. Udio zaposlenika sa sveučilišnim studijem početkom razmatranog razdoblja bio je viši u javnom nego u privatnom sektoru. Između 2003. i 2017. taj udio je porastao za 12,5 %, a u privatnom tek za 6,1 %, tako da je razlika dodatno povećana. Djelatnosti koje nisu izravno financirane iz državnoga proračuna (lokalna samouprava, javna poduzeća i ustanove, predškolski odgoj i obrazovanje) u pravilu su prošle nešto povoljnije u razmatranom razdoblju. Znanost i visoko obrazovanje održavalo je paritet, dok se je prednost zdravstva urušila od 2009., a relativni položaj socijalne skrbi značajno pogoršao. Utvrđene su velike razlike između plaća u pojedinim djelatnostima u javnom sektoru. Tako u predtercijarnom obrazovanju najveći zaostatak imaju upravo plaće stručnjaka u obrazovnom radu s djecom: učitelja, nastavnika i stručnih suradnika sa sveučilišnim studijem (osnovno i srednje školstvo) odnosno odgojitelja sa stručnim ili preddiplomskim studijem (predškolski odgoj i obrazovanje), uz određeno pogoršanje relativnoga položaja zaposlenih u sustavu zdravstva i socijalne skrbi tijekom razmatranog razdoblja. Utvrđena je relativno povoljnija pozicija zaposlenih u javnom sektoru naspram zaposlenih u privatnom sektoru u regijama izvan Zagreba. S obzirom na to da analiza završava prosjekom plaća iz 2017., posljednje godine za koju su u vrijeme istraživanja bili dostupni detaljni statistički podaci u Državnom zavodu za statistiku, a da je u godinama koje su potom uslijedile pokrenut val povećanja osnovice plaća u Hrvatskoj, postavlja se pitanje koliko su dobiveni rezultati relevantni za rasprave o jazu plaća nakon povišice plaća u javnom sektoru koju su ugovorili sindikati javnih službi s Vladom RH? Na temelju cjelovitih podataka Državnog zavoda za statistiku, od 2017. do 2019. godine prosječna plaća u privatnom sektoru povećala se za 8 %, dok su u istom razdoblju na snagu stupila dva povećanja osnovice plaća u javnom sektoru za 2 % krajem 2017. godine i jedno povećanje za 3 % početkom 2019. godine – što predstavlja povećanje od 7,2 %. Dakle, još se uvijek na općoj razini može govoriti o povećanju jaza između plaća javnoga i privatnoga sektora. Uz rujansko povećanje 2019. od 2 % i povećanja tijekom 2020. za 6 % izgledno je da bi rast plaća u javnom sektoru do kraja 2020. godine mogao biti brži nego u privatnom, ali to je tek prvi korak k dosezanju javno-privatnoga pariteta iz 2009. godine. Analizom kretanja prosječnih plaća u javnom i privatnom sektoru identificirana su tri razdoblja. U prvom, predkriznom razdoblju (2003. – 2008.), postoji „ljepljivost“ plaća između privatnoga i javnoga sektora, tako da rast ili pad plaća u privatnom sektoru prati rast ili pad plaća u javnom sektoru i obrnuto. Nakon drugog, kriznog razdoblja (2009. – 2014.), koje započinje padom realne stope rasta BDP-a u iznosu od -7,4% u 2009. i završava 2014. s padom realne stope rasta BDP-a u iznosu od -0,1%, slijedi treće, postkrizno razdoblje (2015. – 2017.) u kojem se prekida veza između plaća u javnom i privatnom sektoru i relativne promjene prosječnih plaća kreću se u suprotnim smjerovima od predkriznog. Radnici u javnom i privatnom sektoru „ne dijele istu sudbinu“ u postkriznom periodu. Rast prosječne plaće u privatnom sektoru povezan je sa smanjenjem prosječne plaće u javnom sektoru.