Proširenje koncepta sigurnosti izvan državno-vojnog okvira koje je uslijedilo nakon završetka Hladnog rata te okretanje drugim referentnim objektima sigurnosti stvorilo je uvjete za „otkrivanje“ novih sigurnosnih prijetnji. S promjenom sigurnosne paradigme, izbijanje pandemije koronavirusa u ožujku 2020. godine pred međunarodnu zajednicu i nacionalne države postavilo je novi sigurnosni izazov. Imperativi očuvanja i zaštite vrijednosti zdravlja i života, s jedne strane te nacionalne sigurnosti, s druge, doveli su u pitanje druge aspekte sigurnosti. Sekuritizacija zdravstvene prijetnje koju je predstavljala pojava koronavirusa, odnosno njegovo prikazivanje kao egzistencijalne prijetnje sigurnosti stanovništva te s njim povezana prijetnja nacionalnoj sigurnosti doveli su do legitimacije izvanrednih sigurnosnih mjera u cilju zaštite života građana. Mehanizam „upravljanja neizvjesnim“ dominantno zasnovan na principu biopolitike pokazao se nedostatnim. Juridičko-disciplinarni mehanizam upravljanja prijetnjom, realiziran u obliku različitih zakonskih izmjena i restriktivnih mjera, postao je dominantna tehnika upravljanja koronakrizom. Izmjenama nekolicine zakonskih propisa i ograničavanjem niza ustavnih prava i sloboda u cilju otklanjanja egzistencijalne prijetnje hrvatsko se društvo faktički našlo u izvanrednom stanju što je ugrozilo političku sigurnost građana te, konačno, dovelo do destabilizacije ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.