Rad se bavi fazama razvoja dugih i kratkih pridjeva u kontekstu njihove povezanosti s markiranjem (ne)određenosti u ruskome jeziku te usporedbom ekvivalentnih jezičnih pojavnosti u hrvatskome jeziku (uz osvrt na situaciju u ostalim slavenskim jezicima), što podlogu nalazi u činjenici kako je spomenuta opozicija pridjevskih vidova postojala još u njihovu zajedničkom jeziku pretku – praslavenskome. Pritom se zbog najizraženije mogućnosti tvorbe obaju pridjevskih oblika u radu naglasak stavlja ponajprije na opisne pridjeve. Uvodni je dio rada posvećen problematici definiranja gramatičke kategorije (ne)određenosti te ukazivanju na važne karakteristike pridjeva kao po mnogočemu karakteristične vrste riječi. Za adekvatno je shvaćanje suvremenoga stanja potrebno izučiti cjelovit historijski razvoj kategorije, stoga se u radu u okvirima Greenbergove koncepcije životnoga ciklusa artikla kao markera primarne određenosti pruža kratak i sistematičan uvid u razvoj pridjevskih oblika od njihove afirmacije u okviru (balto)slavenskoga jedinstva i prvoga općeslavenskog književnog jezika preko specifičnih procesa i mijena u staroruskome jeziku (širenje uporabe dugih pridjeva na predikatno ime te ograničavanje uporabe kratkih pridjeva u atributu) sve do karakteristika njihove uporabe u suvremenome ruskom jeziku. Spomenuti su procesi doveli do postupnoga urušavanja primarne određenosti, čime se težište s opozicije određenost/neodređenost pomaklo na predikatno-atributnu opoziciju (sintaktičku funkciju). Peti je dio posvećen pridjevskim oblicima u hrvatskome jeziku, ponajprije njihovu neadekvatnom tradicionalnom opisu u okvirima literature o novoštokavskim jezicima (usp. određeni i neodređeni pridjevi), koji, o čemu svjedoče novija istraživanja (Marković, Karlić), naprosto ne odgovara stvarnome jezičnom stanju. Zaključni dio donosi paralelnu tabličnu usporedbu kratkih i dugih pridjeva u suvremenome ruskom i hrvatskom jeziku s obzirom na njihova suprasegmentalna, morfološka, sintaktička i stilska obilježja. Kako se u kontekstu obaju suvremenih jezika u većoj ili manjoj mjeri može govoriti o gubljenju ishodne semantičke opozicije i prebacivanju funkcije na sekundarna sredstva, najvažniji su kriteriji današnje distribucije pridjevskih oblika (kada se izuzmu sintaktička, tvorbena i druga ograničenja) njihova stilska obilježja.