U ovome radu glavni fokus je na književnim likovima Hrvata koji su se iselili u Ameriku u hrvatskoj drami 20. stoljeća. U radu se analiziraju predodžbe Amerike kod likova iseljenika. Analiza likova dominantno je rađena prema podjeli Cvjetka Milanje, koji je opisao 4 tipa likova iseljenika u hrvatskoj književnosti: likovi kapitalističko-zgrtalačkog tipa, tipovi iseljenika kao nostalgičara doma, tip lika sveden na političko-ideološko biće i tip intelektualca i umjetnika. Proučena su sljedeća dramska djela: Ekvinocijo Ive Vojnovića, Kristuš na cesti Tomislava Prpića, Svečana večera u pogrebnom poduzeću Ive Brešana, Vučjak Miroslava Krleže i tri dramska djela Pere Budaka: Mećava, Klupko i Tišina! Snimamo! U navedenim djelima uglavnom nailazimo na likove kapitalističko-zgrtalačkog tipa i tipove iseljenika kao nostalgičara doma. Na ovu činjenicu svakako utječe vrijeme nastanka analiziranih djela, ali i činjenica da se radi o dramama. Naime, tip likova koje napuštaju domovinu iz umjetničkih ili intelektualnih razloga ne nalazim u drami 20. stoljeća, ali su takvi likovi veoma česti u romanima iz razdoblja hrvatskog realizma. Lik kapitalističko-zgrtalačkog tipa posebno je utjelovljen u Vojnovićevom Niki iz Ekvinocija i u Krležinoj Evi iz Vučjaka. Prisutan je i u prikazu Cvjetnopoljskog, lika iz Prpićeve drame Kristuš na cesti. U dramskim djelima Pere Budaka, Mećava, Klupko i Tišina! Snimamo!, likovi iseljenika su uglavnom prikazani kao likovi nostalgičara. Spomenuta Budakova djela su komedije i u njima možemo pronaći likove tipične za komediju o kojima piše Frye, a čiji su modeli naslijeđeni iz renesanse, pa čak i iz antičke komedije. Gotovo svi analizirani dramski likovi govore negativno o godinama provedenim u iseljeništvu. Iako se na neki način dive modernim tehnologijama s kojima su imali susret u Americi, i Amerika im je nesumnjivo olakšala život u materijalnom smislu, ipak prevladava stav da su žrtvovali osobnu sreću nauštrb materijalne sigurnosti. No, ne možemo predodžbu o određenoj zemlji iščitati samo iz književnih tekstova. Oni prvenstveno podliježu književnim zakonitostima, odnosno ispunjavaju zahtjeve komedije, ekspresionizma ili naturalizma, što je bilo vidljivo u analiziranim tekstovima 20. stoljeća. To dakako ne znači da u stvaranju slike prema određenoj zemlji treba zanemariti književnost, ali je jako važnu uzeti u obzir i izvan književnu zbilju, što ističu suvremeni imagolozi poput Urlich Syndrama.