U radu se proučava pjesništvo Petra Gudelja, hrvatskog pjesnika koji je u više od pedeset godina umjetničkog djelovanja stvorio jedinstven opus izuzetno prepoznatljiva stila i autentična izričaja kojemu u suvremenom akademskom okruženju dosad nije pridana zaslužena pažnja. Proučavanjem korpusa pjesničkih tekstova sadržanih u zbirci „Suhozidina“ (1974), koja je odabrana jer predstavlja vrhunac pjesnikova Gudeljeva rada na pjesničkom jeziku, a kojoj se u radu pristupa iz perspektive lingvističke stilistike i teorije stilskih figura, nastoje se identificirati, naznačiti i opisati jezični i stilski postupci kojima autor lapidarnim, izrazito ritmičnim izrazom tvori živopisan prikaz surovog sredozemnog prostora u jednakoj mjeri stvarnog i mitskog, kao i čovjeka bačenog u njega, prepuštenog na milost ili nemilost prirodi, vječno obilježenog pečatom predaka, ali i determiniranog teretom potomstva. Osvjetljavajući jezične i izvanjezične uvjete proizvodnje književnoga jezika, stilističkom metodom razotkriva se modus komunikacije teksta s čitateljem i učinak koji se njime u čitatelja postiže. Takav pristup naročito je prikladan za rad na poeziji Petra Gudelja, koja obiluje igrama riječi, elipsama, metaforama, apostrofama i drugim postupcima kojima je svrha privlačenje pažnje i poticanje na što veći čitateljski angažman.