Nakon 1945. godine u Jugoslaviji cenzura službeno ne postoji. Ipak, ona se neslužbeno provodila gotovo pola stoljeća. Sloboda tiska ograničavana je brojnim zakonima i zakonskim aktima koji su se često mijenjali ovisno o političkoj situaciji. Prije no što se neka tiskovina našla u prodaji morala je proći strogu preventivnu cenzuru. Primjerak svega što je tiskano morao je biti dostavljen javnom tužiocu prije raspačavanja. Javni je tužioc tiskovinu mogao odmah privremeno zabraniti do odluke suda. Određeni broj primjeraka morao se dostavljati u nacionalnu knjižnicu, također prije raspačavanja. Izdavačka poduzeća morala su objavljivati godišnje planove i isvještaje. Publikacije tiskane u inozemstvu mogle su se raspačavati u domovini samo uz posebnu dozvolu. Tiskanje dječje i omladinske literature bilo je također moguće samo uz prethodno odobrenje. Od 1945. do 1990. godine velik je broj knjiga zabranjivan, a autori proganjani. Nacionalna i sveučilišna knjižnica posjeduje primjerke zabranjivanih knjiga tiskanih u zemlji, ali problem je bio nabava zabranjenih knjiga tiskanih u inozemstvu. Od 1990. godine, kada Hrvatska postaje samostalna država, preventivna niti bilo kakva druga cenzura više ne postoji.