Materijalna kulturna baština već dugo služi kao resurs u turizmu. Međutim, zbog naglog razvoja međunarodnog turizma tijekom posljednih 50 godina, povećao se i pritisak turista na baštinu, što je na mnogim poznatim odredištima diljem svijeta dovelo do njenoga uništavanja. To uništavanje može biti posljedica neopreznosti turista ili uporaba neprikladne infrastrukture. Krovne organizacije zadužene za baštinu, kao što su UNESCO i ICOMOS, iznjele su niz smjernica i preporuka za zaštitu baštine u turizmu i predlažu da bi se daljni razvoj turizma trebao temeljiti na paradigmi održivosti. Održivi kulturni turizam podrazumijeva usklađivanje ekonomske i društvene uloge turizma sa zaštitom baštine, ali teško ga je ostvariti prvenstveno zato što ekonomske pogodnosti turizma često nadjačaju njegove negativne strane. Nadalje, sve metode usporavanja prekomjernoga kulturnog turizma i postizanja održivosti uključuju neki način ograničavanja pristupa baštini. To podiže pitanje etičnosti tih metoda jer se neometani pristup baštini smatra ne samo glavnom pretpostavkom turizma, nego i univerzalnim ljudskim pravom. Odgovorni, informirani turisti mogu doprinjeti očuvanju baštine i iz toga razloga potrebno je raditi na edukaciji turista o njihovom utjecaju. Potrebno je i preispitati njihovu motivaciju za kulturnim turizmom, jer se smatra da većina kulturnih turista ne putuje zbog stjecanja dubljeg iskustva, nego iz površnih razloga. Kulturni turizam ne bi se trebao shvaćati samo kao razonoda za turiste ili izvor zarade za upravitelje baštinskim resursima i potrebno je staviti veći naglasak na važnost zaštite baštine.