U ovome radu proučavaju se neke od važnijih značajki poezije Vladimira Vysockoga – aspekti prostora, kretanja i slobode. U prvome poglavlju razrade dolazi se do zaključka kako vrijeme, u usporedbi s prostorom, u mnogim djelima Vysockoga igra manje važnu ulogu. Zato se veći dio rada posvećuje proučavanju značajki prostora u njegovome poetskome svijetu. Izdvajaju se tri važna toposa – planine, planeta Zemlja i voda, te neuobičajeno shvaćanje dihotomije „gore – dolje“, u kojemu se pozitivne karakteristike pripisuju elementima vezanima uza sferu „dolje“, a negativne elementima vezanima uza sferu „gore“. Negativnim se također shvaća ograničen prostor, s kojim se često susrećemo u djelima barda. Stiješnjenost između dva pola pobuđuje u njegovim lirskim junacima osjećaje nezadovoljstva i uzbunjenosti, no s druge strane njihov neugodan međugranični položaj može se smatrati odrazom njihovih osjećaja. Svi lirski junaci spomenuti u radu aktivni su junaci koji nastoje pronaći izlaz iz svoga nepogodnoga položaja, ostvariti slobodu i sreću. Ističe se kako je upravo sloboda jedan od glavnih ideala Vysockoga kao pjesnika te su samim time široki i otvoreni prostori oni koji su povezani s najpozitivnijim osjećajima. Osim slobode, ističu se naizgled proturječni ideali individualnosti i zajedništva. Stremljenje k ostvarenju zajednice individua, koje se može prepoznati u raznim djelima pjesnika, u ovome se radu povezuje s općim karakteristikama kantautorske poezije te uspoređuje sa svojom suprotnošću, gubljenjem u masi. Također se izdvajaju neke od bitnijih osobina lirskih junaka Vysockoga, njihova nestrpljivost, beskompromisnost, želja za izazovima i opasnošću, ali i neutaživa žeđ za životom, nezadovoljstvo i tuga. U radu se nastoji dokazati kako su junaci Vysockoga u stalnome pokretu i potrazi za novim obzorima i „zelenijim pašnjacima“. Sve teze u radu potkrijepljene su primjerima iz pjesnikova opusa.