Razvojem i inkorporacijom digitalne tehnologije u arheologiji pojavile su se nešto drugačije i efikasnije metode provođenja dokumentacije, kao što je to primjerice fotogrametrija, koja predstavlja jedan od načina prenošenja stvarnog zatečenog stanja na nalazištu u digitalni oblik. Tehnološkim napretkom u fotografiji, inkorporacijom geodetskih metoda u arheološka istraživanja te korištenjem brojnih novih računalnih programa i drugih digitalnih uređaja prati se znatan napredak u temeljitosti i preciznosti arheološke dokumentacije. Arheologija kao humanistička znanost u svom korijenu pokazala je još od šezdesetih godina prošloga stoljeća potrebu za interdisciplinarnošću, odnosno za suradnjom s drugim egzaktnim znanostima, kao što su geologija, geofizika, biologija i kemija, što ju u novije vrijeme više pomiče ka prirodnim znanostima (Bugar, Mašić 2013: 9; Locke 2003: 1; Roskams 2001: 36-39). Uz destruktivne metode arheološkog istraživanja sve se više primjenjuju nedestruktivne, odnosno neinvazivne metode istraživanja arheološkog nalazišta. Korištenje digitalne tehnologije i stvaranje novog virtualnog oblika podataka uzrokovalo je nastajanje i nagli rast potrebne baze podataka te otvaranje mogućnosti za brzim pristupom, korištenjem i dijeljenjem potrebnih dokumenata.