Polimeri su makromolekule koje se sastoje od monomernih jedinica te se mogu podijeliti na sintetske i prirodne. Za razliku od prirodnih polimera, većina sintetskih polimera nema mogućnost razgradnje u okolišu što predstavlja danas veliki problem prilikom zbrinjavanja otpada. Kako bi se riješio taj problem, provode se razna istraživanja o biorazgradljivim polimerima. Primjer sintetskog biorazgradljivog polimera je polikaprolakton (PCL) koji je poliester sastavljen od ponavljajućih jedinica heksanoata. Hidrofoban je polimer te se odlikuje izvrsnim svojstvima, između kojih treba istaknuti mogućnost miješanja s raznim polimerima i na taj način doprinosi nastajanju novih materijala pogodnih za korištenje u različite svrhe. Različito područje primjene zahtijeva različita fizikalna i mehanička svojstva materijala zbog čega se PCL miješa s različitim spojevima u različite svrhe. Najviše se primjenjuje u medicini i inženjeringu tkiva kod kojih je vrlo važno osigurati adekvatno prianjanje dobivenog materijala i tkiva. Značajan doprinos ima također kao materijal koji se koristi u ambalažne svrhe te se tada često miješa sa škrobom. Cilj ovog rada je prikazati primjenu i svojstva polikaprolaktona na temelju proučenih znanstvenih istraživanja. S obzirom na široku mogućnost korištenja polimera, istraživanja pokazuju povećanu zainteresiranost i napredak u razvoju biorazgradljivih polimernih mješavina na bazi polikaprolaktona.