U današnje vrijeme sve veća upotreba farmaceutika postaje problem zaštite okoliša te se stoga povećava interes o informacijama o njihovoj prisutnosti u okolišu kao i o njihovim mogućim štetnim utjecajima na okoliš. Farmaceutici se u okoliš unose kontinuirano pri niskim koncentracijama, ali to ne znači da rizik ne postoji, jer farmaceutici su dizajnirani da izazivaju biološke učinke upravo pri vrlo niskim dozama. Lijekovi, njihovi metaboliti i proizvodi transformacija detektiraju se u otpadnim vodama, površinskim vodama, morima i tlu. Memantin je jedan od brojnih lijekova koji su detektirani u vodenom okolišu te predstavljaju potencijalan negativan utjecaj na ljudsko zdravlje i okoliš. To je relativno novi lijek na tržištu koji se koristi za liječenje bolesnika s umjerenom ili teškom Alzheimerovom bolesti. U ovome radu ispitana je učinkovitost razgradnje memantina uz peroctenu kiselinu (PAA) bez dodatka katalizatora te s dodatkom katalizatora. Peroctena kiselina je dezinficijens visokog stupnja djelotvornosti. Jako je oksidacijsko sredstvo koje stvara netoksične razgradne produkte, a uz to brzo reagira, stabilna je i sigurna te je stoga upotreba peroctene kiseline ekološki prihvatljiva. Ispitana je i mogućnost razgradnje memantina peroctenom kiselinom uz željezov (II) sulfat kao homogeni katalizator za ubrzanje razgradnje memantina, analogno Fentonovom procesu. Korišten je puni faktorski eksperimentalni plan, pri čemu varijable predstavljaju koncentracije Fe2+ i PAA, dok je pH zadan kao kategorički faktor. Katalitička razgradnja memantina pokazala se znatno bržom te su određeni optimalni uvjeti za razgradnju memantina procesom PAA/Fe2+, koji iznose [Fe2+]= 50 mg L^-1 te [PAA] = 5 mM.