Osnovni je cilj ovoga rada bio provjeriti razlikuju li se roditelji, učenici i nastavnici u stavovima prema osobama s tjelesnim teškoćama i u kojim se komponentama stava (afektivna komponenta-nelagoda u interakciji, kognitivna komponenta-implikacije devijantnih karakteristika i segregacija, kognitivna komponenta-tragično sagledavanje) koje skupine sudionika najviše razlikuju. U istraživanju je sudjelovalo 740 učenika (59,3% muškog spola i 32,6% ženskog spola) iz prvih, drugih i trećih razreda srednjih škola s prosječnom dobi od 16,08 godina (SD=0,92). Sudjelovala su i 192 roditelja (25% očeva i 75% majki), a njihova prosječna dob je bila 45,28 godina (SD=6,03) te 196 nastavnika (26,5% muškog spola i 60,7% ženskog spola) s prosječnom dobi od 42 godine (SD=10,54). Raspon radnoga staža nastavnika kretao se od nekoliko mjeseci do 37 godina i u prosjeku je iznosio 14,63 godine (SD=10,23). Svi sudionici popunili su Skale stavova prema osobama s tjelesnim teškoćama (KKS i AKS) (Pedisić i Vulić-Prtorić, 2002). Utvrđeno je da se učenici razlikuju u stavovima prema osobama s tjelesnim teškoćama u odnosu na roditelje i nastavnike. Iako sve skupine sudionika pokazuju blago pozitivne stavove, učenici ipak imaju manje pozitivan stav prema osobama s tjelesnim teškoćama. U svim ispitanim komponentama stava, roditelji i nastavnici ne razlikuju se u stavovima, dok učenici osjećaju veću nelagodu u interakciji s os obama s tjelesnim teškoćama, skloniji su impliciranju devijantnih karakteristika i segregaciji osoba s tjelesnim teškoćama te ih sažaljevaju u većoj mjeri nego roditelji i nastavnici.