Nedavni pomaci u razvoju umjetne inteligencije doveli su do široke primjene ove tehnologije te povećale njen transformativni kapacitet u vidu političkih i društvenih odnosa . Ovaj rad analizira umjetnu inteligenciju u kontekstu Europske unije i SAD-a, odnosno diskurs prema umjetnoj inteligenciji u javnim politikama SAD-a i Europske Unije. Promatrajući fazni model javnih politika, najveći fokus stavljen je na prvu fazu kreiranja javnih politika. Rad analizira sveukupno šest dokumenata (strateški planovi i izvješća), tri američkih autora i tri europskih. Ove dokumente sastavile su državne agencije, tijela i stručne grupe. Razmatraju se i sažimaju američki i europski stavovi prema umjetnoj inteligenciji, njihovi politički ciljevi, istaknuti problemi te javnopolitička rješenja u sigurnosnim (vojnim i kibersigurnosnim) i etičkim pitanjima. Imajući u vidu stručno-tehnički karakter analiziranih dokumenata, rad također prikazuje trenutne primjene i primjere tehnologija koje se nazivaju umjetnom inteligencijom u svrhu boljeg razumijevanja i tumačenja problemskog područja. Teorijsko-metodološku osnovu rada čine kritička analiza diskursa, komparativna politika te Foucaultova analitika moći i znanja. Kako bi se prikazao međunarodni kontekst koji utječe na način na koji SAD i EU formiraju svoje diskurzivne pozicije, u interpretaciji diskursa koriste se teorije međunarodnih odnosa. Zbog rastućeg utjecaja privatnih aktera poput tehnoloških kompanija i stručnjaka u području umjetne inteligencije razmatraju se i prikazuju tehnokratske tendencije u sklopu kritike tehnokracije.