Aktivna politika zapošljavanja služi kao sredstvo u borbi protiv strukturnog nesklada između ponude i potražnje te pomaže povećanju transparentnosti tržišta rada. Aktivne politike zapošljavanja same po sebi nemaju velikog utjecaja na smanjivanje strukturne nezaposlenosti, već preraspodjeljuju mogućnost zapošljavanja tako da manje ljudi pripada skupini dugotrajno nezaposlenih i primatelja socijalne pomoći. Politika zapošljavanja spada u politiku podijeljene nadležnosti, što znači da je u nadležnosti država članica i Europske zajednice. Države koje su bile predmet analize ovog rada jasno su pokazale kako postoji više načina za smanjivanje nezaposlenosti. Po pitanju niske stope nezaposlenosti prednjače države socijalno-liberalnog obrasca, koje svoje djelovanje temelje na dijalogu između partnera, pri čemu država ostaje po strani sve dok se sindikati, čija uloga je netipično velika, i udruženja poslodavaca mogu dogovoriti. Za razliku od skandinavskih zemalja, u zemljama korporatističkog obrasca, kojem Njemačka pripada, stratifikacija je visoka, strukture su krute, a zaštita zaposlenih visoka. Španjolska i Hrvatska pripadaju onome što možemo nazvati mediteranski obrazac, a karakteriziraju ga visoke stope nezaposlenosti, slabije razvijene javne usluge i manji obuhvat aktivnih politika zapošljavanja. Nije podložna pukom „kopiranju“, već se treba prilagoditi specifičnim situacijama u određenim državama. Kako bi bila uspješna, potrebna je koordinacija sa ostalim politikama koje su povezane sa politikom zapošljavanja, što se vidi iz primjera Danske i Njemačke koje su imale koordinaciju monetarnih i fiskalnih mjera kako bi stvorile povoljno okruženje za investicije. Osim toga, veliku ulogu igra i suradnja među socijalnim partnerima, organizacijama i unutar samih organizacija.