Rad analizira (zlo)upotrebu 1968. godine i režima Normalizacije u češkim nacionalnim narativima. 1968. godina predstavlja pokušaj reforme Staljinističkog modela u Čehoslovačkoj i uspostave „socijalizma s ljudskim licem“, prekinut invazijom Varšavskog pakta. Posljedica invazije je uspostava režima Normalizacije, perioda represije i konformizma, koji traje do Baršunaste revolucije 1989. godine. Modernu su češku povijest prožimala dva narativa – univerzalistički i partikularistički. Demokratska transformacija nakon Baršunaste revolucije otvorila je prostor univerzalističkom narativu. On se bazirao na češkoj pripadnosti zapadu i njegovim vrijednostima. On je ipak pokazivao nedostatke zbog naglašavanja anti-komunizma i pro-zapadne politike, koji nisu sami mogli odgovoriti na novu političku situaciju u Češkoj odmakom vremena. Zbog toga je na scenu došao partikularistički. Njega koriste politički akteri koji zagovaraju suverenistički smjer politike i relativiziraju komunističko razdoblje, obraćajući se biračima nezadovoljnima demokratskom transformacijom. Oba narativa doživjela su reinterpretacije zbog promjena u političkom kontekstu te pokazuju primjere zloupotrebe, potaknute političkim interesima i složenošću događaja. Nedostatak procesa suočavanja s prošlošću doprinosi zloupotrebi, a njegovo provođenje moglo bi unaprijediti razumijevanje 1968. godine i režima Normalizacije.