Mesijanizam se u političkoj sferi manifestira kao uvjerenje u spasiteljsku povijesnu ulogu vlastitog naroda. Iako je tijekom povijesti takva ideja bila široko zastupljena, suvremene nacionalne i političke pripovijesti u Rusiji i Srbiji rijetki su primjeri gdje takvo razmišljanje danas dolazi do izražaja u politici. S time na umu, svrha ovog rada je usporedno protumačiti značajke ovih narativa u Rusiji i Srbiji, kao i prepoznati njihovo zajedničko podrijetlo u pravoslavnom etosu i međusobnoj interakciji. Pritom se u slučaju Rusije interpretira razvoj mesijanizma nakon Moskovskog sabora 1666., utemeljenog na ideji Trećeg Rima. Analizira se i teorijski razvoj mesijanizma kroz ideologije slavenofilije i eurazijanizma do suvremenog ruskog mesijanizma. Na sličan način, u radu se tumači uloga folklora o Kosovskoj bitci za nastanak mesijanizma u Srbiji, s posebnim naglaskom na nacionalno-religijsku ideologiju svetosavlja i utjecaj ruskog mesijanizma na istu. U povijesnom pregledu korištena je interpretativna analiza, dok je za tumačenje suvremenih narativa primijenjena i analiza diskursa. Istraživanje je pokazalo kako ruski i srpski mesijanizam doista svoju osnovu imaju u pravoslavnoj etici koja je analogna nasljeđu Istočnog Rimskog Carstva. Ipak, dodatni ključni element su međusobna povijesna interakcija Rusije i Srbije, te niz podudarnosti u povijesnom iskustvu. Isto tako, uspostavlja se da bi, unatoč sličnostima i suvremenoj snazi, srpski mesijanizam teško opstao nakon modernizacijskih trendova 19. stoljeća bez utjecaja ruske slavenofilije.