Obnova Države Izrael 1948. godine, nakon dva tisućljeća izgnanstva (galut) i preživljene nacionalne katastrofe Holokausta predstavlja događaj koji je u potpunosti promijenio dinamiku odnosa na Bliskom istoku. Taj je događaj unutar religijske židovske zajednice stvorio pomutnju, otvorio brojne teološke dvojbe i stvorio potrebu temeljitog propitivanja stava te zajednice o cionizmu kao političkom pokretu. Od neuspjeha i katastrofe Bar Kohbina ustanka 135. godine ta je zajednica bila neprijateljski raspoložena prema bilo kakvom obliku političkog aktivizma. Cionizam je doživljavala bogohulnim projektom koji ljudskim djelovanjem nastoji postići kolektivno otkupljenje te naseljavanje Erec Izraela. Religijska židovska zajednica je smatrala kako je izgnanstvo židovskog naroda kao i cjelokupna povijest isključivi plod suverene Božje odluke koji ima plan za židovski narod, a na njemu je da obdržava sve zapovijedi, duhovno se obnovi te strpljivo čeka Božje smilovanje. Ukratko ta je zajednica osobnu pobožnost smatrala preduvjetom za postizanje političkog suvereniteta. Međutim nakon obnove državnosti ona je postepeno mijenjala svoj stav o cionizmu kao obliku političkog aktivizma. Ovaj diplomski rad opisuje tu promjenu i propituje kako su se dva izvora cionizma koji su dugo vremena bili oštro razdvojeni počela spajati.