Hrvatski povjesničari, sociolozi i politolozi koji su se proteklih dvadesetak godina bavili teorijskim izučavanjem hrvatske nacije i nacionalizma prihvaćali su klasičnu dihotomiju na etnička i građanska shvaćanja nacionalnosti, nastojeći smjestiti hrvatski slučaj između ova dva dijametralno suprotstavljena koncepta. Pritom je, eksplicitno ili implicitno, etnički tip kvalificiran kao „loš“, a građanski kao „dobar“, čime je nastavljena tradicija još od vremena Hansa Kohna koji je tzv. istočne i zapadne nacionalizme prvi vrednovao u normativnom smislu. Ovaj doktorski rad ne zazire od takvog manihejstva ali etničkom i građanskom idealnom tipu pridodaje treći - pluralni idealni tip nacije i nacionalizma, preuzet od britanskog sociologa i vodećeg autoriteta na ovome polju Anthonyja D. Smitha. Naime, proučavanjem relevantnih teorijskih pravaca došao sam do zaključka da postmodernistička škola mišljenja, koja je u razdoblju nakon završetka Hladnoga rata postala dominantnom u društvenim znanostima na zapadu Europe i u Sjevernoj Americi, ne korespondira ni s etničkim ni s građanskim poimanjem nacionalnosti, priklanjajući se jednoj potpuno novoj paradigmi koja se na stanovit način vraća etničkom modelu, ali nipošto nije istovjetna njemu. Sukladno tome, cilj ove disertacije je unaprijediti raspravu o karakteru hrvatske nacije i nacionalizma, onako kako su službeno formulirani od strane političkih elita, tako što će hrvatski slučaj smjestiti u odnosu na sva tri koncepta između kojih je „putovao“ u prva dva desetljeća neovisnosti. Pritom ću obrazložiti zašto su etnosimbolička teorija i „blagi građanski“ pristup nacionalnom pitanju analitički i normativno najprikladniji za analizu i koncipiranje hrvatske nacije. Jezgra rada sastoji se od tri poglavlja. U njima pomoću istraživačke metode kvalitativne analize sadržaja proučavam komunikaciju između vlasti i građana na tri razine: institucionalnoj (Ustav i zakoni), političkoj (govori i obraćanja) i medijskoj (izjave i intervjui). Poglavlje o Ustavu Republike Hrvatske (1990., promjene 1997., 2000., 2001. i 2010. godine) i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991., promjene 1992., 1995. i 2000. godine; zamijenjen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina 2002., promjene 2010. godine) pokazat će kako su se izvorne etničko-građanske formulacije Ustava vremenom kretale u smjeru plurinacionalnog modela, dok je Ustavni zakon od samog početka bio obilježen plurinacionalnim pristupom, ali on u ratnom razdoblju ostaje fiktivni dokument, da bi nakon vojne operacije „Oluja“ njegovi ključni segmenti bili stavljeni izvan snage, što znači 7 da stvarno značenje dobiva tek 2000., a posebno 2002. godine kada Sabor donosi potpuno nov Ustavni zakon kojim se cementiraju prava „nacionalnih manjina“ u Hrvatskoj. Poglavlje u kojem su analizirani govori i obraćanja dvojice predsjednika države otkriva duboku etničkograđansku podvojenost, pa i unutarnji konflikt kod Tuđmanovog shvaćanja nacionalnog pitanja i dosljednost Mesićeva građanskonacionalističkog pristupa. Poglavlje posvećeno medijskim istupima hrvatskih političara demonstrira mnogo veću fleksibilnost dužnosnika HDZ-a koji 1990-ih rabe mješovitu etničko-građansku retoriku, da bi 2002. godine napustili etnicizam i djelomično prigrlili plurinacionalne naglaske; za razliku od čelnika stranaka lijevog centra koji kroz čitavo obrađeno razdoblje koriste tipično građanskonacionalistički diskurs, uz tek poneko blago odstupanje prema plurinacionalizmu. Zaključno usporedno analiziram središnja poglavlja i povezujem njihove glavne poruke. Ustanovljeno je da se hrvatska nacija u konceptualnom smislu između 1990. i 2010. godine doista kretala između tri, a ne samo dvije nacionalne paradigme, čime je opravdan odabir opisanog teorijskog okvira. Pritom je hibridni etničko-građanski pristup označen kao izvoran ili autohton, dok su pomaci u smjeru etničkog i pluralnog idealnog tipa nacije interpretirani kao reakcije hrvatskih vlasti na dvostruki pritisak izvana - s jedne strane, to je bio projekt Velike Srbije, a s druge, „civilizirajuća misija“ Europske unije. Utvrđeno je da se Hrvatska danas u institucionalnom smislu nalazi na pola puta između idealnih tipova građanske i pluralne nacije, ali da to ne predstavlja Aristotelovu „zlatnu sredinu“ koja ja bliža građanskoj krajnosti. Stoga su na samom kraju radnje preporučene politike kojima Hrvatska može pronaći „pravu mjeru“ i ostvariti pristup nazvan „blago građanskim“.