| Sažetak | Izrazito visoka sezonalnost hrvatskog turizma otvoreno je pitanje i česta tema rasprave turističkih stručnjaka i resornog ministarstva, pogotovo nakon „potresa“ uzrokovanih pandemijom COVID-19, općim smanjenjem prirodnih resursa, utjecajem rata u Ukrajini, klimatskim promjenama i sve većom mogućnošću pojave ekoloških kriza. Kao rješenje razvoja cjelogodišnjeg turizma navode se oblici specifičnog turizma koji uz podršku lokalne zajednice i vezanih dionika mogu doprinijeti generiranju novih sadržaja tijekom perioda postsezone i predsezone. Zdravstveni turizam prepoznat je kao najbrže rastući oblik turizma na svjetskoj razini, predstavlja rezultat stalne potrage za inovativnošću, okretanju korisnika k prirodi, osobnoj sigurnosti i zdravlju. Iz navedenog razloga, hrvatski turizam mora prepoznati svoje snage i slabosti, te evaluirati dosadašnje napore kojima se pokušava utjecati na povećanje potražnje i produženje turističke sezone. Kvalitetna analiza međunarodnog okruženja, vlastite atrakcijske osnove, stanja turističke ponude kao i stanja resursa posebice ljudskih, ključni je alat u pozicioniranju Hrvatske kao destinacije zdravstvenog turizma. Nedostatak radne snage u turizmu, uz manjak investicija i stručnih kadrova unutar zdravstvenog sustava, predstavlja snažnu prepreku razvoja ovog oblika turizma. U svrhu osiguranja kohezije zdravstvenog sustava i njegovog povezivanja sa turističkim resursima, ovaj rad daje prijedlog adekvatnih ciljeva, kao i provedive strategije.
Globalni rast osviještenosti čovjeka o očuvanju zdravlja kreira potražnju koja predstavlja temelj razvoja zdravstvenog turizma Hrvatske. Iako ovaj oblik turizma može omogućiti jačanje konkurentnosti hrvatskog turističkog tržišta, njegovi potencijali nisu dovoljno iskorišteni. Daljnji razvoj otežava i činjenica da se ključni dionici zdravstvenog turizma, odnosno medicinsko osoblje osobno, ne smatra aktivnim čimbenicima razvoja zdravstvenog turizma. |
