Čovjek oduvijek stvara predmete da bi mu služili, a njihove mjere da mu odgovaraju tijelu. Tako su nekada ljudski udovi bili prirodna osnova svih mjernih jedinica. I danas, iako je specijaliziranost današnje građevinske tehnike vrlo visoka, čovjek će si lakše i bolje predočiti određenu stvarnost ili stvar ako kaže: visoka je poput čovjeka, duga je toliko lakata, toliko stopa je široka i za toliko glava je veća. Stoga, o veličini nekog predmeta odmah će se steći točan dojam ukoliko se kraj njega vidi čovjek, bilo u stvarnosti ili na slici. U tome se vidi jedan od razloga za nerijetku odsutnost povezanosti građevina međusobno, jer projektanti polaze od različitih, slučajno odabranih mjerila, a ne od jedino ispravne mjere – čovjeka. Iz navedenog i dalje vrijedi te se ostvaruje nekadašnja tvrdnja i krilatica starih Grka koja glasi da je čovjek mjerilo svih stvari. Stoga pravilo grčkog kanona odnosno kanona proporcija i dalje vrijedi i kao definicija i primjena u životu te graditeljstvu kao skup pravila u kojem je točno navedeno kolika treba biti veličina svakog dijela tijela u donosu na drugi. No, uz kanon proporcija važan je i zlatni rez kao idealni proporcionalni odnos oblika i veličina gdje se manji dio uvijek odnosi prema većem kao veći prema cjelini. Ukoliko se navedeno poštuje, projektant kao fizička osoba ovlaštena za projektiranje i izradu projekta te da bi se pokrenuo proces gradnje uz mjerenje, dimenzioniranje određenih prostorija te poštivanje pravila omjera i proporcija, dimenzije elemenata i prostorija odgovarat će čovjeku i biti u odnosu s njime što je i cilj svakog graditeljskog projekta.