Sve većim porastom stanovnika i pojavom tehnologije dolazi do problema zbrinjavanja otpada. Neiskorištavanjem otpada nastaje smeće i samim time gube se sva vrijedna svojstva koja taj otpad posjeduje. Odlaganjem na odlagališta dolazi do dugoročnih posljedica na okoliš i zdravlje ljudi kao što su dugotrajne razgradnje pojedinih komponenti otpada, promjene kakvoće podzemnih i površinskih voda, pojačanih emisija stakleničkih plinova, pojačava se mogućnost od požara i eksplozija zbog emisija metana te se mijenja i kakvoća tla. Kretanje prema kružnom gospodarstvu, smanjenje odlaganja otpada i ograničavajući oporavak energije iz materijala koji se ne mogu reciklirati ima veliki utjecaj na ulaganja u WtE. Glavni procesi WtE su spaljivanje otpada u postrojenjima za sagorijevanje (npr. elektrane) i u proizvodnji cementa i vapna, spaljivanje otpada u posebnim objektima, anaerobna digestija biorazgradivog otpada, proizvodnja krutog, tekućeg ili plinovitog goriva iz otpada te ostali postupci uključujući neizravno spaljivanje nakon koraka pirolize ili rasplinjavanja. U radu se posebno opisuje spaljivanje budući da je zastupljeno u 99 % postupaka termičke obrade. U Europi je 2015. godine radilo 507 postrojenja s ukupnim godišnjim kapacitetom od 90,77 milijuna tona otpada te se svake godine gradi novih 7 do 10 spalionica. Iako spaljivanje ima svoje nedostatke (visoka početna ulaganja, nastajanje šljake i lebdećeg pepela za koje su potrebna odlagališta, činjenica da nisu svi materijali pogodni za spaljivanje) prednosti spaljivanja nadilaze nedostatke. Prednosti su da značajno smanjuju volumen i količinu otpada, imaju malu emisiju štetnih tvari, ostaci su uglavnom inertni i najvažnije, omogućuje proizvodnju električne i toplinske energije.