Osnovna pretpostavka zbog koje se procjenjuje ranjivost podzemnih voda je da fizička, kemijska i biološka svojstva okoliša u određenoj mjeri doprinose stupnju zaštite podzemnih voda od antropogenih utjecaja. Još prije pedesetak godina Margat je uveo termin „ugroženosti“ podzemnih voda. Devedesetih godina prošlog stoljeća pokreće se COST 65 projekt koji daje pregled definicija ranjivosti i mogućnosti njihove primjene, a projekt COST 620 u prvoj polovici 21. stoljeća isključivo se bavi tom problematikom. Zbog toga znanstvenici diljem svijeta u tom periodu intenzivno razvijaju nove metode procjene ranjivosti vodonosnika. Kako bi se mogla analizirati prirodna ranjivost ključno je prikupiti odgovarajuće podatke (o geološkim i hidrogeološkim karakteristikama područja, zapisi o provedenim vodoistražnim radovima, elaborati provedenih geofizičkih istraživanja, provedena trasiranja podzemnih tokova, klimatski uvjeti, itd.) te na temelju tih podataka pripremiti podloge (topografska, geološka, hidrogeološka, pedološka i klimatska karta). Potrebno je formirati bazu podataka. O kvaliteti i količini prikupljenih podataka koji su ulazne informacije za daljnju analizu ovisi kvaliteta konačnog rezultata procjene prirodne ranjivosti podzemnih voda. Važno je naglasiti i potrebu verifikacije dobivenih rezultata kako bi u odgovarajućoj mjeri bili pouzdana podloga za donošenje odluka o zaštiti podzemne vode.