Svakodnevna pojava zapažanja i doživljavanja svijeta oko nas sasvim nam je uobičajena i ne razmišljamo o tome gotovo nikad. Gledamo predmete, zapažamo i uspoređujemo boje, povezujemo ih sa svojim osjećajima i stavovima, susrećemo se s problemima prilikom njihova uspoređivanjaa, bez da detaljnije proučimo način na koji ih zapravo percipiramo. Bez vida čovjek gubi gotovo 80% informacija koje dolaze iz prostora koji ga okružuje. Oko je najvažniji perceptivni organ koji nam omogućava doživljavanje predmeta i osoba oko nas, osjeta boja, ali i prilagodbu na različite uvjete. Da bi osjet vida bio moguć, potrebna je svjetlost, odnosno elektromagnetsko zračenje na koje je oko osjetljivo, a to je vidljiva svjetlost valnih duljina od 380 do 750 nm. Takva svjetlost nam omogućava i osjet različitih boja, a boja se može definirati kao psihofizički doživljaj induciran fizičkim podražajem, odnosno upravo tim elektromagnetskim zračenjem. Budući da je boja psihofizički doživljaj, ona ne ovisi samo o izvoru svjetlosti i objektu koji se promatra, nego i o promatraču i njegovim različitim opažanjima. Iako je oko kod svih ljudi građeno na jednak način, upravo zbog psihičkih karakteristika boja, različiti promatrači mogu jednake boje doživljavati drugačijima ili jedan promatrač različite boje istima. Takve pojave nazivamo vizualnim fenomenima koji nastaju iz razloga da je djelovanje boje ovisno o njezinoj okolini, susjednoj boji, pozadini na kojoj se nalazi, ali također i o vrsti izvora svjetlosti prilikom čega može doći do pojave metamerije s kojom su se svi barem jednom susreli. Stvarni svijet nije identičan onome što percipiramo. To jednostavno možemo dokazati optičkim iluzijama koje svi percipiramo jednako, a baziraju se na načinu na koji mozak prima informacije, a to može biti povezano s našim osjećajima, iskustvima, znanjima ili kontekstom.